KAKO MOSLEYEV DUH VRATITI NATRAG U BOCU?
Ukoliko se uskoro ne dogodi čudo, svi mi ćemo se još dugo u budućnosti sjećati 2009. kao godine u kojoj je jedan čovjek uništio Formulu 1, onu sjajnu i zanimljivu seriju utrka u kojoj se najbolji vozači svijeta međusobno natječu u najbržim automobilima svijeta na najvećim stazama svijeta. Netko sa zrncem pameti u glavi reći će: kako je moguće – ako je stvarno tako dobra – da takvu stvar uništi jedan čovjek? Moguće je. Kad netko ima taštinu i ego napuhane do patoloških razmjera, gotovo je sve moguće.
Max Mosley progutao je puno neuspjeha u životu. Najprije je, u pedestima, kad je još bio tinejdžer, pokušavao pomoći revitalizaciji političke karijere svog oca Oswalda, zloglasnog fašističkog vođe britanske čvrste desnice iz vremena prije Drugog svjetskog rata. Nakon završetka rata, kojeg je proveo u kućnom pritvoru zbog doskorašnjeg otvorenog prijateljevanja s Adolfom Hitlerom, Mosley senior pokušao je na britanskoj sceni oživjeti – istina u ponešto razblaženom obliku i bez crnih uniformi i visokih kožnih čizama – ultradesničarsku političku opciju. No, predratna je stigma, i otvorena averzija Britanaca prema isturenoj bradi i podignutoj ruci, pretvorila te pokušaje u kompletni fijasko.
U šezdesetima je Max uspio diplomirati pravo, ali zapravo se je vidio kao političara umjerenije, ali još uvijek konzervativne orijentacije. I opet je famozno prezime učinilo svoje, i satrlo sve ambicije još u začetku. Utjehu je Max potražio tamo gdje je mislio da se upjeh može lakše kupiti, u automobilističkim utrkama. Upornost i mnoštvo funti doveli su ga čak do Formule 2, ali pokazao se izuzetno lošim i netalentiranim vozačem, pa se krajem 1968. ostavio volana i preorijentirao u menadžera.
U sprezi s nekolicinom kompanjona osnovao je grandiozno najavljivanu novu F1 ekipu, March, ali i ta se operacija ubrzo nasukala na neutemeljenim ambicijama i bazičnoj, nepatvorenoj šlampavosti, pa je sve završilo nakon nekoliko godina financijskim i rezultatskim bankrotom.
Do svoje četrdesete, dakle, Max Mosley nagutao se mnoštva neprijatnih pljuski na svim mogućim planovima, pljuski koje bi zacijelo prizemljile ego i razmaženijeg i netalentiranijeg čovjeka nego što je to on. Ali, imao je sreću da se zbog svoje fantastične slatkorječivosti i ekstrovertnosti (a možda i zbog površne sofisticiranosti uvjetovane zacijelo mitom o zaokruženom obrazovanju) dopao Bernieju Ecclestoneu, koji je upravo tada, krajem sedamdesetih, bio u velikom poslovnom naletu prema poziciji nedodirljivog vođe nove, televizijskim pravima suludo obogaćene, Formule 1. Ecclestone je Mosleya počeo koristiti, i nastavio to činiti sve do danas, kao svoju produženu ruku, kao lutka kojeg je gurao (premda za to nikad nije trebalo osobitog napora) pod sjaj reflektora i na visoke političke funkcije unutar FIA-e. Koliko god je Ecclestone doslovno stvorio Mosleya, toliko mu se ovaj mnogostruko odužio u gaženju svega na putu i grabežu svega dostupnog pri tom procesu, niti ne pokušavajući prikriti očiti deficit moralnih obzira. Gotovo kolateralni proizvod ove sprege ambicija današnja je Formula 1, najglamurozniji, najbogatiji i najbeskrupulozniji sport na planeti.
Sve do prošle godine operacija Ecclestone-Mosley funkcionirala je bez ijedne štucavice, a onda se Mosley spotakao o ljigavu aferu s prostitutkama i nekom londonskom podrumu. Na kratko, vrlo kratko, čak je i Ecclestone od njega digao ruke. Izgledalo je da Mosley naprosto mora, usred takvog skandala, pasti. Ali, sinu starog Oswalda toliko se omilio život na vrhu FIA-e da je jednostavno odbio odstupiti. Statuti FIA-e (i onjega samog kreirani) toliko su komplicirani da jednostavno nije nimalo lako srušiti velikog gazdu ukoliko se njemu ne ide. Malo suptilnim ucjenama, malo umješnim i beskrupuloznim lobiranjima, malo koječim drugim (što ne bismo ovdje smjeli navesti ukoliko nam se ne ide na sud), tek Mosley je uspio nagovoriti članstvo FIA-e (koje uglavnom s Formulom 1 nema blage veze) da mu izrazi puno povjerenje. I tako je Mosley preživio. Naravno, Ecclestone je ubrzo promijenio ploču i podržao starog pajdaša, objasnivši kako svatko u privatnom vremenu može raditi što ga je volja.
I tako smo došli do najnovijih događaja. Kronologiju ovog što je upravo još jednom zakuhao Mosley sada nećemo ponavljati. Nakon što ga je Ecclestone još jednom vrlo javno poklopio u Parizu 24. lipnja i praktički natjerao da pojede onu stvar i praktički prizna kapitulaciju FOTA-i, Mosley je cijelu stvar prespavao, i onda se njegov sumanuti ego odlučio još malo ritati. Najprije je optužio FOTA- u da mu "pleše na grobu" i počeo se poput poludjelog utopljenika hvatati za mizerne semantičke interpretacije iz FOTA-ine komunikacije s medijima nakon – naizgled – sklopljenog mira u Parizu. Svatko normalan vidio je da se radi o jednostavnom slučaju užasno nekvalitetnog gubitnika. Ali, gubitnika koji još uvijek sjedi u svojoj fotelji prvog čovjeka FIA-e.
I onda se navečer 7. srpnja dogodilo nešto o čemu svjetski mediji – za sada – ne znaju puno, ali o čemu ćemo ovjde iznijeti neke detalje. Mosley je članicama FOTA-e poslao e-mailove u kojima ih obavještava da, suprotno FIA-inoj publiciranoj odluci iz Pariza 24. lipnja, osam ekipa iz te organizacije (Ferrari, McLaren, BMW, Toyota, Renault, Red Bull, Toro Rosso, Brawn) nemaju potvrđeno mjesto sudjelovanja u svjetskom F1 prvenstvu 2010. Sutradan, na sastanku svih ekipa (uključujući i tri nove ekipe, plus Williams i Force Indiju) u Nürburgringu FOTA-ini su predstavnici eskplicitno pitali Charlieja Whitinga (FIA-inog tehničkog delegata) da im garantira da su njihove prijave čvrste kao što je obećano u Parizu. Ovaj je nakratko otišao na konzultaciju s Mosleyem. Vratio se i rekao da tako nešto ne može garantirati. Nakon toga su se predstavnici FOTA-e pokupili i napustili sastanak.
Dakle, sva bajanja o nekakvim neslaganjima oko tehničkih pravila i financijskih detalja priče su za malu djecu. Mosley, jednostavno, nije izdržao. Predomislio se i onu figu koju je držao svo vrijeme u džepu dok je glumio kapitulaciju sada je odlučio i javno pokazati. Kao što lani nije mogao priznati poraz premda ga je cijeli svijet vidio bez gaća i čuo kako broji na njemačkom, tako ni sada nije uspio obuzdati svoju pravu narav i priznati samom sebi da ga nitko ne želi.
Što će biti sada? Za početak, pravi vlasnici Formule 1 danas, kompanija CVC (čiji je izvršni direktor Ecclestone) posve su flipnuli nakon farse iz Nürburgringa i sada inzistiraju da svih 13 ekipa u današnjoj Formuli 1 potpiše finalni i definitivni ugovor (koji bi onda bio osnovica za novi Concorde ugovor) do petka, 10. srpnja! Naravno, ovo se čini nemogućim, ali u Formuli 1 dešavale su se i čudnije stvari.
Ecclestone sada, u svakom slučaju, ima zanimljiv zadatak: mora smiriti bossove iz CVC-a prije nego se okrenu protiv njega i mora povampireni duh Maxa Mosleya nekako vratiti natrag u bocu iz koje je tako nekontrolirano izmilio. U vrijeme kad i sam ima nemalih problema zbog vlastitih medijskih eskapada i nekontroliranih izjava o prijatelju Mosleyeva oca, možda smo svjedoci i najvećeg iskušenja u karijeri Bernieja Ecclestonea. Preživi li ovo iskušenje, Formula 1 ima šansu da opstane. U protivnom, odlazi u povijest.
Mladen Jergović(F1-hr.com )