ma i ja se salim.. sama imam strah visine. tad kad nisam crkla od bolova u zeludcu, a nisam bila sama, vec sa momkom koji je sam skakao. pa nekako nisam htjela se ni povuci, sta mi je razum cijele vrijeme i govorio. sjela sam u onaj avioncic, vrata nema - samo neka cerada. zvukovi motorcica koji nas je vukao u visinu sve su drugo nego smirujuci bili. instruktor nam je objasnjavao kako sta slijedi. ovi sa automatik skokom su bili prvi. negdje na 1500 - 1800m su oni skakali van. nas je ostalo dvoje za tandem skok. kad god se ona cerada otvorila, i ja dole tlo vidjela - moj zeludac samo se preokrenu. tad pocese pripreme oko mene, od ovog momenta nemas vise vremena za razmisljanje. sve se brzo odvije, cerada otvori - i van.. prvo ti nestane daha. oci se zatvore, vjetar siba po licu. i kao djete zavristis. jer adrenalin koji protece venama je neopisiv. padas nekih par metara, pojma nemam koliko. instruktor me tapnuo po ramenu, dao znak da otvara padobran. onda kao bungee jumping prema gore - zabaci te i odnese opet u visine. od ovog trenutka pocinjes da uzivas.. i srce ti se takvom srecom ispuni - da nemam rijeci tom osjecaju. vidis polja, rijeke, sume - vidis svijet. kakav pogled iz aviona - ovo je mnogo bolje. osjetis kako te vjetar po licu miluje.. udises.. osjecas slobodu sebe..
pred zemljom onda pripreme za slijetanje. mi smo isli dan prije na obuku, ucili kako sa intruktorom sletiti, kako noge drzati itd. ne znam dali sam se drzala svega, ali smo dobro dosli na pod. i ja kao malo dijete, hocu jos hocu jos hocu jos.. ma ja bi odmah ponovo isla gore.. samo mozda, nekim drugim avioncicem..
od toga svega imam video kasetu, rado je gledam a rado cu opet ici gore.. drugi put mozda sama, automatik skok..