evo jedan interesantan text
Imola - staza koju će svi pamtiti
Imola je jedna od ljepših stanica u kalendaru utrka formule 1. Lijep gradić, osobito u proljeće, krasna, po vinogradskim brežuljcima prirodno položena staza. Atmosfera uvijek odlična, ipak je to Italija.
Ima i loših stvari. Staza je nagužvana šikanama, ide se stani-kreni, pretjecanja su gotovo nemoguća. I naravno: to je mjesto crnog Grand Prixa u svibnju 1994.
Za sve koji tu tada bili u Imoli cijeli taj vikend nikad neće tako lako zaboraviti. Nakon osam godina sigurne formule 1 (još od pogibije Elija de Angelisa na u Paul Ricardu u svibnju 1986.), nitko vise nije niti pomišljao da se vozačima može nešto ozbiljno dogoditi. Ali, u Imoli je sve došlo odjednom. U petak je Rubens Barrichello jedva preživio strahovit udar u zaštitnu ogradu, u subotnjim kvalifikacijama je poginuo austrijski rookie Roland Ratzenberger, u nedjelju je na startu nakon sudara Pedra Lamyja i JJ Lehtoa kotac odletio preko žice i ozlijedio nekoliko gledalaca, a nešto kasnije je boksovima drugi kotac, onaj s Minardija Michelea Alboreta ozlijedio dvojicu mehaničara.
Ali, kulminacija horror-vikenda već je u tim trenucima bila iza nas. U bolnici u Bologni posljednje, nesvjesne, trenutke života prolazio je tada najveći vozač svijeta Ayrton Senna. Kad je utrka završila i kad su pobjednik Michael Schumacher i trećeplasirani Mika Hakkinen, kao u snu, drvenih lica, odgovarali na pitanja novinara, Brazilac je tehnički još bio živ, priključen na aparate. Sat kasnije i to je prestalo, i formula 1 vise nikada nije bila ista kao prije.
Ponajprije, uslijedila je sumanuta epidemija promjena na stazama. Uspaničeni moćnici FIA-e, u suradnji s preplašenim vozačima, natrpali su šikane posvuda., ponajviše, dvije u kilometru, u samoj Imoli. Ali, kulminacija je bila stupidna šikana posred najzahtjevnijeg zavoja svijeta, belgijskog Eau Rougea. To je, srećom, nestalo već iduće godine, ali su zato za tu, 1995., motori formule 1 smanjeni s 3,5 na 3 litre, uz još mnogo drugih tehničkih novotarija koje su nakratko usporile automobile.
Grand Prix cirkus nakon Senne zaista vise nije bio kao prije, ali i u jednom drugom smislu. Da, naime, Brazilac nije poginuo u svojoj 35.godini, formula 1 kakvu danas znamo bila bi drastično drugačija.
Kao prvo, Senna bi te 1994. vjerojatno osvojio svoj četvrti naslov prvaka svijeta. Damon Hill, Sennin kolega iz Williams-Renaulta, izgubio je naslov od Michaela Schumachera za samo 1 bod, nakon njihovog sudara u posljednjoj utrci. Senna je sezonu lose počeo, ali on je bio majstor u podešavanju automobila i vjerojatno bi njegov Williams-Renault počeo pobjeđivati Schumachera ranije i češće od Hilla, tada mnogo neiskusnijeg i, ruku na srce, sporijeg vozača.
Senna bi u Williamsu po ugovoru ostao i 1995. Da li bi te godine on pobijedio kombinaciju Schumacher/Benetton-Renault (od koje je Hill uvjerljivo izgubio), nikad nećemo znati. Ali, jedno je gotovo sigurno: Senna bi već te godine imao u džepu ugovor za 1996. s Ferrarijem. On je početkom 1994. naveliko govorio o svojoj velikoj želji da se preseli u Maranello, i taj je transfer bio velika javna tajna.
Dakle, 1996. ne bi u Ferrari prešao Schumacher, koji nikada ne bi pristao biti u istoj ekipi s vozačem kalibra Senne. Nijemcu su trebale četiri godine, i tim vrlo specijalnih ljudi, da od Ferrarija napravi pobjedničku mašineriju. Senna je, kažu, bio još bolji motivator ekipe od Schumachera. Možda bi on osvojio svoj prvi naslov za Talijane i ranije. To isto nikad nećemo znati, ali zacijelo bi mu prije povlačenja uspjelo osvojiti koji naslov prvaka, recimo dva. Senna bi ih tada imao ukupno šest, ali još je i važnije da bi za svo Sennino vrijeme u Ferrariju Schumacher morao biti u nekoj drugoj ekipi.
Da li bi i tamo ovoliko pobjeđivao, i da li bi onda, nakon Sennina povlačenja, i dalje bio zanimljiv Ferrariju, može se samo nagađati, kao i to u kojem bi pravcu čitav sport onda išao. Da Senna nije 1.svibnja 1994. poginuo u Imoli, formula 1 danas bi bila bitno drugačija, i u natjecateljskom, i u poslovnom, i u političkom smislu
Mladen Jergović
