Naucimo nesto o mehanici automobila

Naucimo nesto o mehanici automobila

Član
TURBO PUNJAC

Posluzicu se malo tekstom koji je vec bio na forumu, ali se nadam da mi necete zamjeriti...

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/2ztkbpt.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Turbo punjači su jedan od nekoliko sistema za dodatno unošenje vazduha u motor tj. one kompresuju (smanjuju zapreminu) vazduha koji ulazi u motor. Prednost smanjivanja zapremine vazduha koji ulazi u motor kroz usisnu granu je da dozvoljava motoru da ima više vazduha u cilindru, a samim tim više goriva treba da bi se napravila odgovarajuća smesa. Samim time, dobija se više snage iz svake eksplozije unutar svakog cilindra motora. Motor sa turbo punjačem po definiciji proizvodi više snage od motora koji nema turbo punjač, a to značajno poboljšava odnos snaga / težina motora.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/iqa7ar.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Uprošćena shema motora sa turbo punjačem

Da bi turbo punjači postigli odgovarajuću kompresiju, turbo punjač koristi izduvne gasove motora da bi zavrteo svoju turbinu koja opet ubrzava unos vazduha. Turbina turbo punjača se obično vrti od 100 do 150 hiljada obrtaja u minuti, a kako je direktno povezana na izduvnu granu motora temperature na kojima turbina radi su veoma visoke.

Osnove:
Najlakši način da dobijete više snage iz motora je da povećate količinu vazduha i goriva koje motor može da sagori. Jedan od načina je da se poveća zapremina bilo povećanjem zapremine cilindara ili dodavanjem cilindara. Ako taj način nije moguć ili isplativ, turbo punjač je jednostavnije i kompaktnije rešenje.

Turbo punjači omogućavaju motoru da sagori više goriva i vazduha tako što u postojeću zapreminu motora sabijanjem ubacuje više goriva i vazduha. Mera za sabijenost je u barima (metrički sistem) ili psi (kolonijalni sistem - funte po kvadratnom inču).
1bar = 14,503 psi tj. 1psi = 0.068947 bar.

Tipičan pritisak turbina je obično oko 6-8 psi tj. oko 0,5 bar što znači da se u motor ubacuje 50% više vazduha (1 bar je normalan pritisak, a kada dodate 0,5 bar pritiska pomoću turba dobijate 1,5 bar tj. 50% povećanja pritiska). Za očekivati je da će i snaga skočiti za 50%, međutim sistem nije 100% efikasan tako da su povećanja snage u okviru 30 – 40% u zavisnosti od konstrukcije. Deo neefikasnosti potiče od toga što vazduh koji pokreće turbinu nije „besplatan“, tj. vazduh koji turbina pozajmljuje iz izduvne grane motora ima svoju cenu. Cena je da motor mora da uloži više energije da izbaci vazduh obzirom da na izlazu postoji otpor okretanja turbine koji taj izdvuni gas mora da savlada.

Turbine na visini

Turbo punjači pomažu na velikim visinama gde je vazduh dodatno razređen. Normalni motori će na takvom razređenom vazduhu imati manje snage na raspolaganju zato što će manje vazduha biti u cilindru, dok se kod motora sa turbo punjačem ta razlika daleko smanjuje (i dalje postoji pad snage, samo je manji) zato što će turbina iako je vazduh ređi ugurati daleko više tog ređeg vazduha zato što je on lakši pa će time malo kompenzovati gubitak gustine vazduha.

Stariji automobili sa karburatorom automatski povećavaju dotok goriva da bi parirali većem dotoku vazduha u motor, dok moderni automobili sa elektronskim ubrizgavanjem goriva takođe to rade, ali će to povećanje dotoka goriva biti srazmerno podatku koji šalje protokomer vazduha koji meri kao što mu i ime kaže koliko je vazduha ušlo u motor pa će odnos vazduha i goriva kod takvih motora biti uvek veoma blizu idealnom. Ukoliko turbina radi na visokom pritisku i elektronsko ubrizgavanje nema dovoljno jaku pumpu koja može da dopremi potrebnu količinu goriva u cilindre ili softver koji upravlja ubrizgavanjem goriva neće da dozvoli toliku količinu goriva ili brizgaljke za unos goriva u cilindar nemaju dovoljno veliku protočnu moć motor neće moći da maksimalno iskoristi turbo punjač pa će nostali delovi sistema za ubrizgavanje goriva morati dodatno da se modifikuju da iskoriste pun potencijal turbo punjača.

Način funkcionisanja turbo punjača:

Turbo punjač je pričvršćen na izduvnu granu motora, a ti izduvni gasovi okreću turbinu. Turbina je osovinom povezana sa kompresorom koji se nalazi između filtera za vazduh i usisne grane motora i taj kompresor sabija vazduh koji se ubacuje u cilindre. Izduv iz cilindara prolazi preko lopatica turbine koje okreću samu turbinu i što više vazduha prolazi kroz lopatice, to se turbina brže okreće. Sa druge strane osovine na koju je prikačena turbina nalazi se kompresor koji pumpa vazduh u cilindre. Kompresor je tzv. Centrifugalna pumpa – uvlači vazduh u centru svojih lopatica i gura ga dalje kako se okreće. Da bi izdržala 150000 rotacija u minuti osovina turbine mora biti pričvršćena veoma pažljivo. Većina ležaja bi pri ovoj brzini okretanja verovatno eksplodirala pa tako turbo punjači koriste fluid (ulje) koje je u veoma tankom sloju između lagera i osovine i pomoću koga se kuglagerima po kojima se osovina kreće samim tim smanjuje trenje, a istovremeno hladi osovinu i druge delove turbo punjača.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/es9e2s.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Sa leve strane je kompresor koji sabija vazduh, a sa desne strane je turbina koja pomoću izduvnih gasova
pokreće kompresor pomoću osovine koja ih povezuje.


<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/24kxgns.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Sistem rada turbo punjača

Problemi koji se javljaju kod turbo punjača

1.Previše pritiska
Kada se vazduh sabija u cilindre pod pritiskom koji pravi turbo punjač koje zatim klip dodatno sabija postoji povećana opasnost od samozapaljivanja smeše. Samozapaljivanje smeše se pojavljuje kada se smeša vazduha i goriva kompresuje preko kritične tačke čime dolazi do detonacije u cilindru iako svećica nije zapalila smešu što može oštetiti motor. Automobili sa turbo punjačima obično koriste visoko oktanska goriva (koja imaju veću otpornost ka samozapaljivanju) da bi izbegli ovaj problem. Problem se takođe može rešiti smanjenjem kompresije motora što naravno dovodi i do smanjenja snage motora.

2. Turbo Lag
Jedan od najlakše uočivih problema turbo punjača je da oni rade istog tretnutka kada pritisnete pedalu gasa, već je potrebno da motor obezbedi odgovarajuću količinu gasova, a onda je potrebno još nekoliko trenutaka da se turbina zavrti da bi počela sa radom što ima za rezultat da automobil naglo dobije snagu tek nekoliko trenutaka po pritiskanju pedale gasa. Jedan od načina za smanjenje ovog efekta (lag = zadrška prim.prev.) je da se smanji intertnost pokretnih delova, tj. umanjenje njihove težine. Ovo omogućava turbini i kompresoru vazduha da se brzo zavrte i počnu ranije sa povećanjem snage motora.

3. Mali ili veliki turbo punjač?
Siguran način za smanjenje inertnosti turbine i kompresora vazduha je da se turbo punjač načini što manjim. Mali turbo punjač će daleko brže obezbediti pritisak i na manjem broju obrtaja motora, ali neće biti sposoban da obezbedi dovoljno pritiska kada se motor zavrti i kada su mu potrebne velike količine vazduha da bi zadržao potreban pritisak. Dodatna opasnost je da se mala turbina na visokom broju obrtaja motora može vrteti prebrzo što može dovesti do njenog oštećenja.
Veliki turbo punjač može da obezbedi veliki pritisak na visokom broju obrtaja motora, ali je on težak i inertan te mu je potrebno više vremena da ubrza svoju tešku turbinu i kompresor vazduha.
... i njihova rešenja

Ventil za ispuštanje viška vazduha (vejst gejt – eng. wastegate)
Većina automobilskih turbo punjača imaju ventil za ispuštanje viška vazduha koji omogućava manjim turbo punjačima da se ne vrte previše brzo na visokom broju obrtaja, a istovremeno time što su mali umanjuju lag. Ventil za ispuštanje viška vazduha omogućava izduvnim gasovima da ne prelaze preko lopatica turbine. Ventil „oseća“ promenu pritiska i ako pritisak pređe određenu granicu to je indikator da se turbina okreće prebrzo i tada ventil ispušta deo izduvnih gasova tako da ne prelaze preko turbine i time omogućava turbini da uspori.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/5mbabq.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Wastegate ventili - desno se nalazi fabrčki, levo je visoko performansni

Lageri
Neki turbo punjači koriste bolje lagere umesto umesto lagera u tečnosti kao oslanjanje osovine turbine. To, naravno, nisu obični lageri – to super precizno napravljeni lageri, a materijali od kojih se prave su posebne legure koje mogu da izdrže velike brzine i temperature koje proizvodi turbina. Oni omogućavaju da se osovine turbine zavrte sa manje otpora nego uz pomoć korišćenja tečnosti umesto lagera koji se koriste u većini turbo punjača. Oni takođe omogućavaju korišćenje manjih i lakših osovina što opet pomaže turbo punjaču da se brže pokrene i time dodatno smanji turbo lag.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/25gffq9.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Lageri

Keramičke lopatice na turbinama
Keramičke lopatice na turbinama su lakše nego one od čelika koje se najčešće koriste na turbo punjačima. Naravno ovo opet omogućava brži start turbine što opet umanjuje lag. Lopatice od keramike se recimo koriste kod IHI turbine na Mitcubishi Lanceru EVO.

Interkuleri

Kada je vazduh kompresovan (po zakonima termodinamike) on se greje, a kada se vazduh greje on se širi. Tako jedan deo od povećanja pritiska turbo pujnača je rezultat zagrevanja vazduha pre nego on uđe u motor. Da bi se povećala snaga motora, cilj je povećati broj molekula vazduha u motor, a ne neophodno povećati pritisak vazduha. Interkuler je dodatna komponenta sistema koja liči na hladnjak, samo što vazduh prolazi kako kroz interkuler tako i oko njega. Vazduh koji treba da uđe u motor prolazi kroz interkuler i time se hladi, dok se spoljašnji vazduh pomoću ventilatora duva preko interkulera. Interkuler povećava snagu automobila tako što hladi vazduh pod pritiskom koji izlazi iz turbine pre nego što uđe u motor. To znači da turbo punjač koji radi na 0,5 bar pritiska uz pomoć interkulera ubacuje hladan vazduh na 0,5 koji sadrži daleko više molekula vazduha obzirom da hladniji vazduh je gušći nego topliji.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/34xpes4.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Dvostruki (Twin) Turbo – Paralelni ili sekvencijalni?

Korišćenje duplih turbo punjača je pitanje željene efikasnosti i mogućnosti da se oni negde fizički i postave. Za veće motore, recimo preko 2,5l, je bolje koristiti 2 manja turbo punjača umesto jednog velikog – kao što je to Porše radio na ranim modelima 911 Turbo. Kada su u pitanju V ili bokser konstrukcija motora takođe je poželjno koristiti dupli turbo zato što jedan turbo opslužuje jednu stranu motora i time se skraćuje dužina creva turbo punjača što umanjuje lag. Neki motori koji imaju dupli turbo imaju takav sistem koji izduvne gasove sa jedne turbine vode ka drugoj turbini i to je takozvani koncept “povratne sprege” koja obezbeđuje balansirani dovod snage u obe strane motora. Motori koji imaju paralelni dupli turbo su motori koji imaju po jednu turbinu za svaku stranu motora. S druge strane sekvencijalni dupli turbo je dizajniran da ubrza odgovor turbine i dodatno umanji lag. Takav sistem radi kako mu ime kaže sekvencijalno tj. na malom broju obrtaja radi mala turbina, a veća nije aktivna i time se postiže brz odgovor na srednjem broju obrtaja. Kada se količina izduvnih gasova dovoljno poveća uključuje se i druga turbina koja na dodatno povećava pritisak. Ono što je mana kod sekvencijalnih duplih turboa je velika količina creva koja je potrebna da bi sistem radio (izduvni gasovi moraju da dopru do obe turbine posebno kao i izlazi iz obe turbine moraju doći do usisnih grana motora) i samim tim je u poslednje vreme napuštena tehnika od strane proizvođača. Auotomobili koji koriste ovakav sistem turbina su Porše 959, Mazda RX7 treće generacije, Tojota Supra i Subaru Legasi.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/o52vc6.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Sekvencijalni twin turbo - motor Mazde RX7

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/2v2y6w0.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Paralelni twin turbo - motor Toyote Supre

Turbo niskog pritiska (Light Pressure Turbo - LPT)
Poslednjih nekoliko godina je ovo veoma popularan način korišćenja turbina. Saab kao pionir u ovoj oblasti je prvi put iskoristio LPT u masovnoj proizvodnji 1992. godine kada je prikazao, tada, novi model Saab 9000 2,3l Turbo Ecopower. Taj motor je imao samo 170KS, tj. 20KS više u odnosu na identiačan motor bez turbo punjača, a 30KS manje od standardnog 2,3l Turbo motora. Dok su ostali proizvođači želeli što veću cifru snage ili obrtnog momenta, Saab je pametno zaključio da iako je takav motor slabiji od konkurentskih, uz pomoć malog turba motor ima solidan obrtni momenat što omogućava dobro ubrzanje, ali je daleko lakši za vožnju obzirom da je turbo lag praktično nepostojeći, a odogovor na komandu gasa kao i kod atmosferskih motora. Saab je zbog bolje krive obrtnog momenta produžio odnos menjača pa je time dodatno uspeo i da umanji potrošnju i svede je na manje od atmosferskog motora iste veličine.

U prošlosti, loše vozne osobine i visoka potrošnja goriva su sprečavale da se turbo punjači koriste u automobilima koji su namenjeni širokom krugu ljudi. Proteklih godina taj trend je potpuno drugačiji zbog potražnje za većim prostorom i komforom što je dovelo do povećanja težine automobila pa da bi se perfromanse zadržale na prethodnom nivou potrebno je više snage, a za to se ili ugrađuje veći motor ili se dodaje turbo punjač. Kada u igru uđe i cena tj. želja za što manjim troškovima svakog proizvođača turbo ima nesumnjivu prednost i to je svakako tendencija koja će u narednim godinama biti sve više izražena. Masovno korišćenje turbina na dizel motorima u proteklih 15 godina je donelo veliki broj inovacija ut istovremeno smanjenje cene turbina, pa se proizvođači u poslednje vreme sve češće okreću turbo motorima. Na primer novi Opel ima 2.0 Turbo motor, a u najavi je i 1,6l Turbo. Alfa Romeo u najavi ima nekoliko motora koji koriste Turbo i Twin Turbo. VW koncern je pored 1,8 Turbo motora u gamu uvrstio i 2,0 Turbo, itd.
 
Član
TRANSMISIJA I NJENI DJELOVI

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/2e34tjc.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
1. Motor
2. Kvacilo (spojnica ili tzv.kuplung)
3. Menjac
Transmisija obuhvata sve delove i sklopove koji prenose obrtni momenat sa motora na pogonske tockove.

SPOJNICA-KVACILO

Frikciona spojnica - jednolamelasta

Namjena kvacila (spojnice)


Spojnica je deo transmisije koja se nalazi izmedju motora i menjaca. Njen zadatak je da prenese snagu motora na menjac, odnosno da obezbedi elasticnu vezu izmedju motora i menjaca.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/21jrg5h.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> Spojnica je stalno ukljucena.

Kvacilo (spojnica) omogućava prekid prenosa snage sa motora na pogonske tockove. Takav prekid je potreban pre svega prilikom kretanja sa mesta i kad se menjaju stepeni prenosa.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/10f2o05.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kad vozač pritisne papučicu kvacila (spojnice,kuplung), on time razdvaja zamajac i potisnu ploču (izmedju kojih se nalazi disk,odnosno lamela – ona ima zadatak da primi na sebe opterecenja,otpore i sl.).
Zamajac je čvrsto učvršćen na kraju kolenastog vratila i okreće se s njim. Kada vozač pritiskom na papučicu kvacila smanji pritisak potisne ploče na lamelu, kolenasto vratilo (sa zamajcom) i vratilo kvacila okreću se svako za sebe.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/14j4to5.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kada vozač oslobodi papučicu, uključuje kvacilo i onda se okreću zajedno, tako da se na taj nacin prenosi obrtni moment sa motora preko kvacila na menjac.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/i39or9.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
1. Zamajac
2. Disk (lamela)
3. Potisna ploca
4. Potisni lezaj
5. Opruge



Lamela je čelični krug na koji su s obe strane zakovane ili zalepljene obloge. Kad potisna ploča pritisne tanjir kvacila uz zamajac, pritisak mora biti dovoljno velik da spreči proklizavanje kvacila.
Ni tanjir kvacila ni potisna ploča nisu kruto pričvršćeni, nego se mogu u uzdužnom smeru pomerati na vratilu kvacila.

Za lako i pravilno rukovanje spojnicom ona mora biti pravilno podesena i ispravna. Hod pedale kvacila treba kontrolisati,odnosno, podesiti posle predjenih 90000km.
Slobodan hod spojnice je od 25 – 40 mm.

Cesti kvarovi su :

1. istezanje i pucanje sajle,
2. potrosenost lamele,
3. dotrajalost potisnog lezaja i korpe.

Hod pedale kvacila – kontrolisati,podesiti -- posle predjenih 90000km.


Menjac
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/apgow0.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Zupcanici na glavnom vratilu su u stalnoj sprezi sa zupcanicima na pomocnom vratilu. To prakticno znaci da se zupcanici na glavnom vratilu okrecu oko glavnog vratila. Takodje je karakteristicno naglasiti, za ove menjanje, da se zupcanici na glavnom vratilu realizuju od zupcanika na pomocnom vratilu.

Ukoliko na vozilu umesto manuelnog,postoji automatski menjac treba ga kontrolisati na svakih 4.god ili 60000km.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/244413n.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Zglobni prenosnici


Oni povezuju menjac sa pogonskim mostom i prenose obrtni momenat. Sastoje se iz vratila i zglobnih spojnica. Zglobna vratila moraju se kontrolisati tako da moraju biti izbalansirana i redovno podmazana na spoju i lezajevima krstova, tj. zglobnih spojnica.

Pogonski most


Pogonski most ima ulogu da obrtni moment sa menjaca ili kardanskog vratila prenosi na pogonske tockove.

Reduktor

Reduktor se koristi kod specijalnih terenskih vozila i sluzi da dodatno poveca snagu i obrtni momenat u potrebnim situacijama.

Zglobni prenosnik sa kardanskim zglobom

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/35nbx4m.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Zahvaljujuci ovoj konstrukciji, zglobno vratilo moze prenositi obrtni moment pod uglom i do 30.

Kardansko vratilo sa elasticnim, gumenim prstenom (hardijevim zglobom)

Kardansko vratilo na kome se nalazi Hardijev zglob je jedno od najstarijih resenja. Primenjuje se kada se prenosi manji obrtni moment i pod manjim uglom (3-12). Kod Hardijevog zgloba izmedju dve prirubnice nalazi se kruzni gumeni prsten. Gumeni prsten je naizmenicno spojen s jednom i drugom prirubnicom pomocu zavrtnjeva.

Pogonski most

Pogonski most treba da obezbedi pokretanje pogonskih tockova, a time i kretanje vozila

Diferencijalni mehanizam (diferencijal)
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/2uf9duf.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/2expuus.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Zglobno vratilo prenosi obrtni moment na glavni prenosnik, koga cine par zupcanika. Za tanjirasti zupcanik pricvrsceno je kuciste diferencijala.
Za vreme obrtanja tanjirastog zupcanika, odnosno kucista istovremeno se obrcu zupcanici-trkaci , ali ne oko svojih osovina , vec zajedno sa kucistem. Trkaci se nalaze izmedju bocnih zupcanika i samim tim sluze kao klinovi za prenosenje obrtnog momenta, preko bocnih zupcanika na poluvratila.

Poluvratilo
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/6i3zfc.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Poluvratila prenose obrtni moment na pogonske tockove. Izradjuju se od legiranog celika pri cemu se podvrgavaju termickoj obradi, kako bi se materijalu obezbedila sto bolja svojstva.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/14lgzk.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/15hjrz6.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Gumene harmonike na sponama tockova,poluosovinama treba kontrolisati izameniti na predjenih 30000km.
 
Član
SISTEM ZA KOCENJE

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/1oa7uu.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Zadatak sistema za kočenje je da bezbeno i sigurno možemo da zaustavimo vazilo, kao i da po potrebi smanjimo brzinu kretanja. U danasnje automobile po pravilu se ugrađuju dve vrste kočnica:
disk I
dobos kocnice
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/bgpfsj.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
<a href="http://www.imagesforme.com/show.php/1050489_Disk20kocnica20sa20plocicama.gif" target="_blank"><img src="http://www.imagesforme.com/thumb/thumb_d5c94032.gif" alt="Upload slika i fotografija" border="0" /></a>
disk kocnica
Dobos kočnice su znatno starije, jednostavnije konstrukcije,teže se hlade (zbog veće povrsine trenja), i daju slabiju silu kočenja od disk kočnica. Zato se danas, u jače automobile, ugrađuju disk kočnice na svim točkovima.
Moram napomenuti da se sila kočenja u automobilu prenosi hidrauličkim putem. Dakle, kada pritisnete papučicu kočnice, pomeri se klip u tzv. glavnom kočionom cilindru. On, pak, pokrene ulje cevima od kojih po jedna vodi do svake kočnice.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/ngri20.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Posuda ulja za kocenje, ima skalu min/max za odredjivanje nivoa ulja.
Nivo kocione tecnosti – kontrolisati,dopuniti na predjenih 60000km, ili svake druge godine.To treba ciniti jer se u posudi za skladiscenje ulja za kocenje pojavi vlaga koja moze ugroziti rad kocnica. Savremenija vozila imaju pokazivace koji pokazuju da je nizak nivo kocione tecnosti i nedozvoljavaju kretanje.
<a href="http://www.imagesforme.com/show.php/1050488_Sistem20za20kocenjeclipimage002.jpg" target="_blank"><img src="http://www.imagesforme.com/thumb/thumb_7ed12fda.jpg" alt="Upload slika i fotografija" border="0" /></a>
Ukoliko nedostaje kocione tecnosti na instrument-tabli pali se crvena lampica koja govori da nesto nije u redu sa kocionim sistemom.Da ne bude zabune ista lampica svetli i kada je povucena parkirna kocnica.
Prednje i zadnje kocnice kontrolisati na 300000km,dok zamena uloska kocnica ( ciscenje) na svakih 4.god. ili 60000km

ABS
(Anti-lock Braking System) Ima zadatak da automatski regulise kocione sile na tockovima i sprecava blokiranje tockova pri kocenju. Najefikasniji sistem kocenja je kada tockovi ne blokiraju. Time se skracuje put kocenja i povecava stabilnost i upravljivost vozila. Najpre se koristio na avionima, da bi se izbeglo neugodno pucanje pneumatika prilikom sletanja, mada svoju ograničenu primenu mehanički sistem doživeo je u trkačkim vozilima tokom 60-ih godina prošlog veka.
Nemacka fabrika "Bosch" koja se smatra začetnikom ove ideje, je nakon gotovo pola veka razvoja u svojim pogonima, na tržište 1978. godine, lansirala elektronski sistem (izvorni naziv je Antiblockiersystem) koji je omogućio njegovu široku primenu .

Ukoliko vozac vozila iz nekog razloga bude prinudjen da naglo koci, u vecini slucajeva to radi tako da snazno pritiska pedalu kocnice sto dovodi do blokiranja tockova i "klizanja" vozila po putu. Na taj nacin vozac gubi upravljivost nad vozilom, jer vozilo zadrzava dotadašnji pravac kretanja.
Da bi održali upravljivost vozila, inženjeri su morali da spreče blokiranje točkova, tako da trenutak koji prethodi blokiranju točka, ABS kontroler, koji dobija informacije sa senzora, otpušta "kočnicu" i točak nastavlja sa svojim okretanjem. Opisani mehanizam se ponavlja dovoljno brzo i nezavisno od vozača, ali vozač to može da oseti preko pedale kočnice koja u tom momentu "pulsira".
Na takav nacin se na podlogama sa dobrim koeficijentom trenja, poput asfalta, većina vozila opremljena sa ABS–om imati kraći zaustavni put od onih koji su bez njega, bilo da je u pitanju suv ili vlažan kolovoz. Nasuprot tome, po pljusku ili snegu, ABS produžava zaustavni put. U ovim uslovima blokirani se točkovi ukopavaju, i brže zaustavljaju vozilo od onih koji se okreću. Sa najvećom razlikom ABS gubi na ledu, gde se točkovi veoma lako blokiraju, te se zaustavni put značajno produžava.

Podaci objavljeni u finskom automagazinu Tekniikan Maailma

Zaustavni put sa 80 km/h:

Suv kolovoz - bez ABS-a 45 m/sa ABS-om 32 m;

Sneg - bez ABS-a 53 m/sa ABS-om 64 m;

Led - bez ABS-a 255 m/sa ABS-om 404 m.

Razlog duzeg kocionog traga automobila bez ABS-a na asfaltu je sto se u trenutku blokiranja tockova guma pregreva i topi, stvarajuci tanak sloj tecne gume koja smanjuje koeficijenat trenja podloge. Automobil prakticno klizi po sloju sopstvene istopljene gume. U slucaju ABS-a, tocak se okrece, cime je stalno hladan tocak u dodiru sa asfaltom i na takav nacin čuva pneumatike (manje se habaju ). Naravno da vozila sa ABS-om mogu u nekoj meri i da skrate svoj zaustavni put po snegu ili ledu koriscenjem odgovarajucih pneumatika za takvu vrstu podloge.

Vozac moze odgovarajucom vestinom da simulira dejstvo ABS-a kod vozila koja takav uredjaj nemaju, snaznijim pritiskanjem pedale kocnice do granice blokiranja tockova i njenim popustanjem.
 
Početnik
ajd sad budi DOBAR
pa sve što si napisao postavi u pdf
da to možemo download-ti
je li problem
 
Član
ELEKTRICNI UREDJAJI NA MOTORU

Alternator
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/5xr0uc.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
1) remenica, 2) kuglicni lezaj,3) poklopac sa perajama, 4) kuciste, 5) kandzasti pol, 6) pobudni namotaj, 7) namotaj statora, 8) stator, 9)kuciste, 10) ugljene cetkice
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/kbr3vb.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Alternator je proizvodjac naizmenicne struje koja se pomocu dioda pretvara u jednosmernu. Za vreme rada alternatora stvara se toplota, koja se odvodi strujanjem vazduha kroz alternator.
Delovi alternatora su: Kuciste alternatora koje se sastoji iz dva dela koji su medjusobno spojeni zavrtnjima. U sredisnjem delu nalazi se jezgro rotora u vidu kandzi, a oko njih su namotaji. U neposrednoj blizini rotora nalazi se jezgro statora okruzenih namotajima. Na kruzne prstenove nalezu cetkice pricvrscene pomocu nosaca.

Elektropokretac (Alanser)
Alanser ima zadatak da pokrene zamajac i na taj nacin obezbedi startovanje motora tj. ukljucivanje.
Elektropokretac je najveci potrosac elelktricne energije.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/2qb82es.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
1) stator, 2) osovina rotora, 3) pogonski zupcanik, 4) zupcanik na zamajcu, 5)spojnica (bendiks), 6) dvokraka poluga, viljuska, 7) okretna tacka poluge (6), 8)elektromagnet, 9) namotaji elektromagneta, 10) vod od prekidaca, 11) polovi strujnog kola, 12) kontakt plocica negativnog pola



DELOVI MOTORA

Evo, malo sam pisao o tome kako motor radi, a evo sad malo da opisem i njegove djelove...

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/3584bvl.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Na slici su prikazani:
1. glava motora
2. kanali za prolaz ulja
3. blok motora
4. zadnji lezaj kolenastog vratila
5. korito motora (karter)
6. ‘max’ nivo ulja u karteru
7. Prednji lezaj kolenastog vratila

Blok motora
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/r0bg9f.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Blok motora obuhvata najvažnije delove motora, obično je zajedno sa kućištem kolenastog vratila u jednom odlivku.

Najčešće su blokovi izrađeni od sivog liva koji je relativno velike tvrdoće, a u masovnoj proizvodnji se može lako i jeftino obrađivati.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/344b97a.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Sistem protočnih kanala sluzi za cirkulaciju tecnosti za hlađenje, obično je izliven zajedno sa blokom, u istom komadu. Iz bloka teče tecnost za hladjenje u vodne kanale glave motora. Kad se tecnost za hladjenje u vodnim kanalima zamrzne usled niske spoljasnje temperature, doci ce do sirenja tih kanala i moze doci do pucanja bloka motora. Da se to ne bi dogodilo,radi zastite, u bloku se često ugradjuju zaštitni čepovi koje pritisak smrznute vode gura napolje.

Siroki otvori koji se vide na slici, nazivaju se radni prostor motora,odnosno cilindri.

U njima su smesteni klipovi.

Cilindri motora mogu biti raspoređeni:
- u redu (redni motor),
- u dve ravni u obliku slova V (V-motor),
- ili pak u jednoj horizontalnoj ravni, tako da se nalaze na obe strane kolenastog vratila (bokser motor).

Što motor ima više cilindara, lepše zvuci i ravnomernije radi, a pogotovo na malom broju obrtaja.

Glava motora i ventili
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/2ev4vly.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
U glavi motora su smesteni ventili preko kojih se ubacuje radna smesa ili izbacuje sagorela.Najcesce ih ima po dva na svakom od cilindara (cilindar je prostor u kome se nalazi klip),jedan je usisni – ubacuje radnu smesu,dok je drugi izduvni i sluzi za izbacivanje sagorele radne smese.
Na nekim motorima moze biti ugradjen i veci broj ventila (tri,cetiri) po cilindru,sve u zavisnosti od namene takvog motora i karakteristika.

Glava motora je na donjoj strani sasvim ravna, da bi tačno mogla naleći na gornju stranu bloka motora. Obično se između tih površina ugradjuje - dihtung – komponenta koja ima ulogu da osigura zaptivenost izmedju ta dva dela.

Već i najmanja savijenost glave motora može prouzrokovati nedovoljnu zaptivenost, usled čega iz motora izlazi radna smesa i tecnost za hlađenje.

Glava se, na primer, može saviti ako u motoru nema dovoljno tecnosti za hlađenje.

Sagorena smesa bitno zagreva prostor za sagorevanje i izduvne kanale, koji stoga moraju biti posebno dobro hlađeni.

Usisna grana-kanal može biti od aluminijuma, izduvni kanal se izrađuje od livenog gvozdja otpornog na toplotu.

Ventil
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/f52djp.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Budući da je brzina radne smese (goriva i vazduha) koja ulazi u cilindre manja od brzine izduvnih gasova koji iz njih izlaze, obično su usisni ventili veći od izduvnih.

Izduvni ventili se u motorima koji se brzo pokreću mogu ugrejati do užarenosti, pa se zbog toga moraju izrađivati od kvalitetnog materijala otpornog na toplotu.
Većina se toplote, pri zatvorenim ventilima odvodi preko sedista i vođica ventila.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/fxv3wn.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Na slici su prikazana dva bregasta vratila koja, preko ventilskih sklopova pokrecu ventile

Periodi nege i odrzavanja ventilskih sklopova
Ventilski sklopovi se proveravaju i podesavaju ili menjaju kalibrisane plocice svakih 10000 predjenih kilometara.Kod savremenijih vozila, novijeg datuma zazor ventila kontrolisati, podesavati zazor na svakih 10.godina ili na 150000km.
Za svaki motor postoji propisni zazor razvojnog mehanizma (zazor ventila)
i on se proverava i podesava kada je motor hladan. Veoma je vazno za razvodni mehanizam podesenost ugla paljenja i ispravno gorivo odredjene oktanske vrednosti.

Neki motori imaju tzv. hidraulicne podizace koji omogucuju trajno samopodesavanje zazora pomocu motornog ulja (hidraulika).

Za pravilan i dugotrajan rad motora vazna je ispravnost i podesenost celokupnog razvodnog mehanizma.

Klipovi

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/ta24gw.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Izgorela smeša goriva i vazduha pri širenju potiskuje klipove prema dole i na taj način daje pogonsku snagu motora. U automobilima kakvi se danas proizvode, pri najvišem broju obrtaja motora klip svake sekunde oko sto puta putuje gore-dole po cilindru, zato klipovi moraju biti vrlo čvrsti, ali laki.

Zbog temperature prilikom sagorevanja radne smese, klipovi se od lakog liva šire, a isto tako i cilindri od sivog liva.

Prostor između klipa i ‘kosuljice’ cilindra (obloga cilindra),popunjavaju klipni prstenovi.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/99kr9l.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> Izgled klipa sa ostalim delovima

Klipni prsteni
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/2ebyd1s.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Ima ih nekoliko,a obično su dovoljna dva klipna prstena, da sprece prodiranje radne smese u kućište kolenastog vratila.Dok uljni prsten skida suvišno ulje s cilindara i vraća ga u korito motora.

Pravolinijsko kretanje klipa se pomoću klipnjače i kolenastog vratila pretvara u okretanje.

Elastični prsteni koji se nalaze u žlj*ovima na klipu, moraju sprečiti izlaženje radne smese iz prostora iznad klipa u kućište kolenastog vratila. Pritisak radne smese potisne gornji kompresioni klipni prsten u žlj*u prema dole.Ukoliko radna smesa prođe pored prvog klipnog prstena, zadržava je drugi (ponekad i treći) kompresioni prsten.

Uljni prsten u kojem su prorezi,sluzi da obriše suvišno ulje sa ‘kosuljice’ cilindra i vraća ga u korito motora.

Klipnjača
Glava klipnjače (mala pesnica) - pogledati sliku gore - obuhvata klipni lezaj (preko njega se povezuje sa klipom) , a noga klipnjače (velika pesnica) se okreće na klipnjačnom ležaju kolenastog vratila.

Rastezanje klipa
Klipovi većinom imaju malo ovalan presek,tako da usled toplotnog rastezanja postaju okrugli. Kod nekih drugih vrsta prorezi u telu klipa izjednačavaju rastezanje.
Vodoravni prorezi ograničavaju širenje toplote od čela na telo klipa.

Kolenasto vratilo

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/261n59f.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kolenasto vratilo, ili "radilica", jedan je od najznačajnijih delova motora i brine se za prenos snage sa klipova na mjenjač i dalje, na tockove.
 
Član
Evo po zelji tipovca...

AUTOMOBILSKI OVJES

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/293ivzk.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Često ste se susretali sa pojmom ovjesa, ali niste znali točno čemu služi. U ovom članku ćemo pokušati da vam približimo njegovu funkciju i razlog zašto je važan na svakom autu.

Čemu uopće ovjes?

Za početak, željeli bismo da jedno bude jasno: Kada bi ceste bile apsolutno ravne ovjes ne bi bio potreban. To je točno, no nemojmo se previše zamarati teorijom. Potpuno ravne ceste nigdje na svijetu ne postoje, pa mi u svoje automobile "guramo" kojekakve stvarčice kako bi se sa što manje muka vozili preko neravnina, rupa, kroz zavoje i sl. Neke od tih stvarčica, a možda i najznačajnije, svakako su opruge i amortizeri. Stoga ćemo reći ponešto o njihovoj ulozi.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/2dmegxz.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Uloga opruga i amortizera u ovjesu automobila je slijedeća:
Opruge drže karoseriju na predviđenoj udaljenosti od podloge
Amortizeri ublažavaju okomito gibanje (poskakivanje) karoserije
Na slikama 1-3 vidimo različite reakcije karoserije automobila u vožnji, a s obzirom na (teorijsku) konstrukciju ovjesa koja u prvom slučaju nema opruge ni amortizere, u drugom nema amortizere, ali ima opruge, dok u trećem ima i opruge i amortizere. Kod automobila koji ne bi imao opruga niti amortizera (1) svi bi se udarci s neravnina na podlozi (cesti) prenosili izravno na karoseriju, a tako i putnike. Kada bi automobil imao samo opruge (2) ove bi vibracije bile donekle ublažene, no karoserija bi se neprestano ljuljala nakon prelaska preko neravnine.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/11kh0zc.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Postavimo li na automobil iz drugog primjera još i amortizere postići ćemo da kotači prate neravnine (opruge ih stalno vraćaju u kontakt s podlogom i izravnavaju položaj karoserije), no vibracije su prigušene zahvaljujući amortizerima. Kao što vidimo sa slike 3, krivulja po kojoj se kreće karoserije blaža je od one koju prate kotači. Krivulja koja se nalazi u visini vozačeve glave gotovo je potpuno ravna. U prostoru za putnike tako dobivamo minimalne vibracije, jer su ih većinu apsorbirale komponente ovjesa.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/2a5bymd.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Priča nas, potom, vodi i do bočnog naginjanja karoserije. Dakako, svi znamo da se automobili naginju u zavojima. I tu "u igru" uskače ovjes koji mora kontrolirati automobil da se ne bi previše naginjao. Ipak, kao i toliko puta do sada, karakteristike ovjesa stvar su kompromisa. Načelno možemo uzeti u obzir da tvrđi ovjes daje više stabilnosti, pogotovo prilikom vožnje kroz zavoje te doprinosi manjem naginjanju karoserije. To je točno, no, mekši ovjes omogućava udobniju vožnju. Isto tako, tvrdi ovjes prenosi više vibracija na karoseriju što dodatno opterećuje njezine dijelove, dok jaki udarci mogu destabilizirati automobil i izbaciti ga sa željene putanje. Kao što vidimo, rješenje je opet negdje na pola puta.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/2eanm6g.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Međusobno djelovanje određenih komponenti ovjesa čini ovu cijelu priču dodatno zanimljivom jer je, pažljivo proučavajući njihov utjecaj na ponašanje automobila, moguće precizno otkriti npr. što bi na nekom konkretnom vozilu trebalo preurediti kako bi mu poboljšali karakteristike. Ono što je, možda i najveća, mudrost cijele "znanosti" o ovjesu saznajemo kada smo u prilici sagledati cijelu priču - shvatit ćemo da dobro podešen ili prerađen ovjes može učiniti automobil znatno bržim, bez da smo mu uopće povećali snagu motora. Uz to, naučit ćemo prepoznavati neka svojstva ovjesa tijekom vožnje, što će nam omogućiti da bolje razumijemo ponašanje vlastitog automobila kako bi preciznije odredili gdje se nalaze granice njegovih mogućnosti te tako, vožnju učinili sigurnijom i kvalitetnij

AMORTIZERI
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/fx8qvd.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Unatoč mnogobrojnim dijelovima koji se u njih ugrađuju, amortizeri su u stvari veoma jednostavne naprave. Jednostavno je, barem, načelo na kojemu oni rade. No, za početak da razjasnimo jednu sitnicu: amortizeri o kojima ćemo danas pričati upravo su oni "teleskopski amortizeri" koje nalazite u tehničkim podacima vozila što ih opisujemo. Također, katkada se koristi i termin "hidraulički amortizeri". Oba spomenuta naziva opisuju, barem dio, načela rada današnjih amortizera. Oni su teleskopski, jer se mijenja razmak njihovih krajnjih točaka (produžavaju se i skraćuju) tako da jedan dio amortizera ulazi u drugi. No, ujedno su i hidraulički, jer se u njima nalazi hidrauličko ulje čije strujanje daje amortizeru potrebna svojstva.

Kako radi i čemu sve to?
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/x4jl0g.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Uloga amortizera u ovjesu automobila jest prigušivanje vibracija. Sjetite li se proteklog nastavka Školice, bit će vam poznato da se (teorijski) automobil bez amortizera stalno ljuljao. U tom je primjeru karoserija bila postavljena isključivo na oprugama te su ju i najmanje neravnine na cesti snažno i stalno pomicale, gotovo potpuno nekontrolirano. Da bi se u ovakvo ponašanje karoserije "uvelo malo reda", postavljaju se (teleskopski) amortizeri. Njihova uloga je u tome da prigušuju titraje ovjesa do kojih dolazi prilikom vožnje preko neravnina. Ipak, poznati kompromis opet se javlja. Naime, kako ćemo vidjeti iz opisa rada amortizera, ovo se prigušivanje titraja karoserije temelji na namjernom usporavanju kretanja ovjesa. To, pak, za posljedicu ima prenošenje udaraca s podloge (ceste) na karoseriju. Što jače (tvrđe) amortizere postavimo na neki automobil, karoserija će se brže umirivati nakon što ju zaljulja neravnina na cesti. No, s druge će pak strane tvrđi amortizeri jače prenositi udarce na karoseriju što vožnju može učiniti i neudobnijom od one pri kojoj se automobil stalno ljulja.

Načelo rada teleskopskih amortizera temelji se na strujanju hidrauličkog ulja kroz ventil proračunatih dimenzija. Na slici 1 vidljivi su presjek i shema teleskopskog amortizera. Priča je jednostavna. Iz shematske slike je vidljivo da hidrauličko ulje (crveno) prilikom gibanja jedne strane amortizera prema drugoj (stiskanja amortizera) počinje teći kroz mali ventil na klipu za brtvljenje. Upravo o propusnosti ovog ventila ovisi i brzina kojom će se amortizer moći stisnuti. Drugi ventil, prikazan na shemi, također služi propuštanju ulja, no ovaj puta prilikom rastezanja amortizera. S obzirom na ovakvu "podjelu uloga" oba su ova ventila jednosmjerna, tj. propuštaju ulje samo prilikom stiskanja ili rastezanja amortizera.

Ipak, ostali smo vam dužni objasniti zbog čega uopće dolazi do stiskanja i rastezanja amortizera. Naime, završeci našeg hidrauličkog amortizera (okrugli dijelovi s provrtom, gore i dolje) pričvršćeni su svaki na svojem mjestu - jedan na karoseriji, a drugi na nosačima ili glavčini kotača. Iako će vam položaj amortizera postati jasniji u kasnijim nastavcima, napominjemo ga ovdje da biste shvatili od kuda se javlja to stezanje i rastezanje.

Podvarijante i ostalo
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/10zyb8j.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kao i svugdje, i u priči o amortizerima imamo nekih varijacija na temu. Među najznačajnije svakako spadaju razlika između jednocjevnih (jednostrukih) i dvocjevnih (dvostrukih) amortizera te plinski amortizeri. Na slici 2 vidite prvu navedenu varijaciju, odnosno, teleskopski amortizer s dvostrukom cijevi (lijevo) te teleskopski amortizer s jednostrukom cijevi (desno). Iako je načelo rada u oba slučaja jednako, dakle hidrauličko ulje struji kroz ventile, razlike su u unutrašnjoj konstrukciji ovih amortizera. Dvocjevni (dvostruki) amortizer prikazan lijevo na slici 2 koristi vanjsku cijev (smještenu oko cijevi s uljem i klipom za brtvljenje) kao spremnik za suvišno ulje. Naime, kada se amortizer stišće, odnosno kada kotač naleti na povišenje te se približi karoseriji, kod dvocjevnih se amortizera ulje potiskuje (uz pomoć klipa) iz unutrašnje u vanjsku cijev (tanki plavi sloj u stvari predstavlja istisnuto ulje koje se sada nalazi u prostoru između vanjske i unutrašnje cijevi). Tzv. "podni ventil" koji se nalazi na ulazu u vanjsku cijev zadužen je kod dvocjevnog amortizera za kontrolu brzine protoka ulja, tj. "tvrdoće amortizera". Jednocjevni je amortizer sličniji našem primjeru sa sheme na slici 1. Kod njega se koristi tek jedna cijev, a ulje cirkulira kroz ventil smješten na samom klipu te stalno ostaje u jednoj te istoj cijevi. Sada je potrebno naglasiti da su kod svih izvedbi amortizera ventili u pravilu jednosmjerni. Drugim riječima, jedan ventil kontrolira strujanje ulja prilikom stiskanja, a drugi prilikom rastezanja amortizera. Kod većine automobila ova dva ventila nisu jednako podešena (na istu propusnost), što je i logično uzmemo li u obzir da su sile koje kotač tjeraju prema gore prilikom naleta na neko povišenje daleko veće od onih koje potom rastežu amortizer, tek pod težinom samog kotača.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/2gv5xmr.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
No, da bi stvari bile još kompliciranije proizvođači komponenti ovjesa izmislili su amortizere čija se "tvrdoća" može regulirati. Radi se, pojadnostavnjeno govoreći, o kotačiću na vrhu amortizera (vidi sliku 3) čijim se zakretanjem podešava rad ventila za propuštanje hidrauličkog ulja unutar amortizera. Većinom, amortizeri imaju tek jednostruko ili "jednosmjerno" podešavanje. To znači da ih je moguće podešavati tek u jednom smjeru gibanja, utječući na tek jedan jednosmjerni ventil. Kod takvih se amortizera u pravilu radi u ventilu koji kontrolira povrat kotača, tj. rastezanje amortizera. Ipak, maštoviti su konstruktori u međuvremenu osmislili i amortizere s potpunim podešavanjem kod kojih je moguće mijenjati svojstva u oba smjera, tj. za oba ventila. Dakako, onima "najrazmaženijim" prodaju se takvi amortizeri s regulacijom pomoću prekidača na ploči s instrumentima. Sada, uostalom, i znate kako radi ovjes (obične, ne hidropneumatske konstrukcije) na automobilima kojima se može podešavati tvrdoća (obično su to položaji "Comfort" i "Sport").

PLIN
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/64plzm.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Eh da. Vjerujemo da malo tko od vas nije čuo za pojam tzv. "plinskih amortizera". No, iako jezično gledajući ovaj izraz baš i ne odgovara, s obzirom na konstrukciju takvih amortizera, u njima doista ima plina. O čemu se zapravo radi. Hidrauličko ulje koje se nalazi unutar teleskopskog amortizera sklono je zagrijavanju izazvanom stalnim strujanjem kroz ventile na brtvilnom klipu. Takvo se zagrijano ulje, dakako, s vremenom počinje rastezati, tj. počinje mu se povećavati obujam. Povećanjem obujma ulja unutar amortizera povećava se i pritisak itd., itd... Da bi se nekako kompenzirala ta razlika obujma do koje dolazi unutar amortizera kada je on hladan/topao, izmišljeni su plinski amortizeri. Kod njih je, unutar cijevi, ubačen plin pod određenim pritiskom kojeg od ulja dijeli posebna brtva za razdvajanje. Kod ovakvih se amortizera povećanje obujma ulja kompenzira stiskanjem prostora u kojem se nalazi plin. Obratno, kada se amortizer ohladi i kada se ulje stisne (kada mu se smanji obujam) plin koji je pod pritiskom počinje se širiti nadoknađujući tako prostor nastao hlađenjem hidrauličkog ulja. Plinsko punjenje ove vrste omogućava amortizerima bolje podnošenje visokih opterećenja (i temperatura) te se takvi amortizeri u pravilu ugrađuju na sportske i natjecateljske automobile.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/20f3h2.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Najavljujući opsežnu temu ovjesa u prvom smo nastavku ove priče rekli kako su mnoge teme koje ćemo ovdje spominjati međusobno povezane na takav način da jedne bez drugih ne mogu biti u potpunosti razumljive. Isto ovo vrijedi i za priču o amortizerima. Na slici 4 prikazana su tri plinska amortizera s podezivom visinom platforme - nosača opruge. Ipak, ulogu i svrhu podešavanja ovog nosača moći ćemo vam objasniti tek kada u slijedećem nastavku "progovorimo" o oprugama.
No, upravo zbog takve "interaktivne" prirode teme ovjesa niti današnju priču nećemo moći u potpunosti dovršiti. Ono što nam ostaje za objasniti jest sam smisao podešavanja amortizera, odnosno njihove, eventualne, zamjene. Naime, iz opisa rada hidrauličkog amortizera jasno je da on pruža otpor sabijanju, ali s vremenom i biva potpuno stisnut. Imamo li tako amortizer s npr. ventilom od 50 kg ništa se s njime neće dogoditi dok ne ga ne opteretimo s 51 kg. Tada će se amortizer polako početi stiskati dok ne dođe do kraja. Teorijski bi se vozilo opremljeno isključivo amortizerima (bez opruga koje nose težinu karoserije) u zavoju počelo postepeno naginjati (brzina naginjanja ovisila bi o propusnosti ventila u amortizerima), sve dok amortizeri i karoserija ne bi "legli" na svoje graničnike.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/2mpbd46.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
ada nam postaje jasno čemu služe amortizeri - usporavanju gibanja ovjesa, odnosno djelomičnoj neutralizaciji njegovog titranja. Ipak, bez opruga koje stvari vraćaju na svoje mjesto, ništa ne bi bilo moguće.

OPRUGE
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/25ewc2e.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Uloga opruga nije nikakva posebna mudrost. Kao što znamo, amortizeri su tu da bismo njima kontrolirali brzinu gibanja ovjesa. No, kada amortizer opteretimo nekom stalnom silom, većom od "snage" njegova ventila, on se počinje stiskati. Nastavi li tako, karoserija će se ubrzo naći na podu. Upravo stoga, na automobile se postavljaju opruge čija je osnovna namjena nošenje težine ogibljenih masa. Eh, sad. Što su to ogibljene mase? Radi se o tome da karoserija automobila zajedno s putnicima, motorom, mjenjačem i sl. u stvari leži na kotačima na taj način da su između njih postavljeni amortizeri i opruge. Tako kotač s kočnicom, njegovim nosačima (ramenima) i ostalim pripadajućim dijelovima nazivamo neogibljenom masom jer on (teorijski) prati u potpunosti podlogu. Ogibljene mase, s druge strane, su one do kojih ti titraji (opet teorijski) ne bi trebali doći, tj. karoserija sa svim "dodacima".
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/29qgtts.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Vrste opruga
Tradicionalna opruga sa nekadašnjih automobila svakako je ona lisnata (sl. 1). Ona se sastoji od nekoliko čeličnih "pera" ili "listova" stisnutih zajedno. Okruglim se završecima lisnata opruga pričvršćuje na karoseriju automobila, dok je na njenom središnjem dijelu postavljen kotač. Ovakav položaj lisnate opruge imaju automobili koji ih koriste dvije, postavljene uzdužno. Kod jeftinijih se automobila katkada koristi i jedna lisnata opruga postavljena tako da svojim krajevima biva pričvršćenom za kotače, a sredinom za karoseriju. Lisnate se opruge ugrađuju na stražnjim kotačima, no danas ih sve više zamjenjuju spiralne opruge koje su manjih dimenzija te imaju bolja mehanička svojstva.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/209hfl4.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
U modernim se automobilima gotovo u pravilu koriste spiralne opruge (sl. 2). Osim već navedenih svojstava koja ih odlikuju, značajno je napomenuti da se spiralne opruge postavlja drugačije nego lisnate. Spiralne opruge (vidi sl. 3) obično su postavljene oko amortizera (u ovom je to slučaju McPhersonova shema prednjeg ovjesa, ili ih se postavlja odvojeno od amortizera (najčešće na stražnjem ovjesu). Dakako, uzmite u obzir da je lijevo na slici 3 prikazan prednji, a desno stražnji ovjes.
No, spiralne opruge (koje su najčešće postavljene na "pojedinačnom ovjesu na sva 4 kotača" - znači da svaki kotač u načelu ima svoj amortizer i oprugu) ne koristimo tek da bi na njima stajala karoserije automobila sa svim njezinim "dodacima". Upravo zahvaljujući tvrdoći opruga moguće je dovesti automobil u ispravan težinski raspored. Naime, tvrdoća spiralnih opruga izražava se u kilogramima i centimtrima. Tako znademo kako će se, npr., opruga od 250 kg stisnuti za 1 cm sa za svakih 250 kg pritiska. Poznavajući ove vrijednosti moguće je nadalje odrediti težinski raspored nekog automobila. Znamo, naime, da su idealni težinski rasporedi oni od 50% težine na prednjoj i 50% na stražnjoj osovini. Tako kod automobila koji imaju više težine naprijed (tipičan mali auto s naprijed postavljenim motorom i prednjim pogonom) možemo postaviti tvrđe opruge otraga. Prilikom vožnje, sile će se sada više prenositi na stražnji dio automobila jer će ih tvrđe opruge (koje se ne stišću toliko) u većem postotku prenositi kotačima.

Ostalo
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/ot0y12.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Na ovom su nam satu ostala još dva pojma: "stabilizator" i "torzijska osovina". Stabilizator (sl. 4) je u stvari metalna šipka određenog promjera i mehaničkih svojstava koja je postavljena poprečno između dva kotača. Njezina uloga je samo u tome da kontrolira naginjanje karoserije u zavojima. Naime, kao što smo vidjeli iz opisa opruga, njihov je "posao" u osnovi nošenje karoserije. Stoga se na automobile postavljaju i stabilizatori (na bolje automobile naprijed i otraga, obično tek naprijed) kojima se kontrolira naginjanje karoserije, a time i opterećivanje ovjesa tj. samih guma kako bi one zadržale dovoljno moći prijanjanja za podlogu (asfalt).
Stabilizator je, zapravo, jedna vrsta torzijske osovine. To znači da je njegov kraći kraj (vidi sl. 4) pričvršćen za kotač, a dulji za osovinu. Prilikom gibanja ovjesa dulji se dio ove šipke u stvari "frče" te time preuzima sile na sebe. Prema istom načelu djeluju i torzijske osovine. U osnovi (opet tek teorija) su torzijske osovine one koje ne koriste opruge već nešto poput stabilizatora što preuzima njihovu ulogu. Dakako, i na torzijskim su osovinama postavljeni amortizeri.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/t52j6c.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Varijacije na temu

Osim klasične sheme opruga-amortizer neki su, lukavci, u svoje automobile postavili razne hidrauličke, aktivne i poluaktivne ovjese
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/sdia8x.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Zanimljivo je kako neke ideje nađu malo praktične primjene, pa ipak postanu poznate širom svijeta. Jedna od njih svakako je i, možemo ga tako slobodno nazvati, "legendarni" hidropneumatski ovjes koji je usavršila i prva na svojim automobilima masovnije počela koristiti tvrtka Citroën. Osim poslovične udobnosti po kojoj su francuski automobili već odavno poznati (da, da, to je odlika Citroëna, a ne Renaulta, Peugeota, Matre ili Simce), hidropneumatski je ovjes otvorio i mnoga vrata tehničkog napretka. Ipak, kao i toliko puta do sada, i na ovom smo primjeru (tijekom desetljeća) vidjeli kako industrija zbog nekih svojih, unaprijed zacrtanih, ciljeva prečesto nema razumijevanja za pojedina veoma napredna rješenja.

Hidropneumatski ovjes
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/b66cg8.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Eh, dragi moji "Žaboljupci", došao je vaš trenutak. Naime, da malo ovo pojasnimo, hidroaktivni se ovjes najviše proslavio upravo na citroënovom modelu DS, poznatom i kao "Žaba". Na slici 1 je prikazan jedan hidropneumatski opružni element ovjesa. Pod ovim se kompliciranim terminom zapravo nalazi naziv sklopa koji kod automobila s hidropneumatskim ovjesom zamjenjuje oprugu (bilo spiralnu, lisnatu itd.) i amortizer. No, prije nego li započnemo s opisom rada ovog sustava, vrijeme je da pobrojimo sastavne dijelove hidropneumatskog opružnog elementa:
A - kugla
B - plin
C - membrana
D - ulje
E - prigušivač
F - priključak
G - klip
H - šipka

Ideja cijelog hidropneumatskog sustava jest u tome da se tlakom plina nadomjesti djelovanje opruge koja nosi karoseriju. Uz to, ovaj sustav i izjednačava položaj karoserije. Plin koji se nalazi unutar zatvorene metalne kugle vrši pritisak na gumenu membranu, a posredno i na hidrauličko ulje. Ono, pak, kroz prigušivač (namijenjen da kontrolira protok ulja - nešto poput ventila ugrađenih u hidrauličkim amortizerima) pritišće na klip, pa na šipku te konačno i na dijelove ovjesa koji nose kotač. Tako se (vidi sliku 2) pritiskom plina u kugli održava željena visina karoserije od tla, tj., pritisak plina (obično dušik - N) "nosi" karoseriju poput opruga.

Sustav regulacije visine karoserije kod hidropneumatskog je ovjesa izveden na slijedeći način. Ukoliko se vozilo optereti, dolazi do spuštanja karoserije pri čemu se, automatski, otvara ventil kroz koji pritječe ulje pod tlakom u hidraulički cilindar (pritječe kroz priključak "F", slika 1). Odnosi pritiska ulja i podešenosti ventila koji pod opterećenjem karoserije propušta ulje upravo su takvi da se ona, nakon puštanja ulja u hidraulički cilindar, podigne za onoliko za koliko se bila spustila. Prilikom rasterećenja vozila događa se upravo obratno. Dakle, sada se ulje vraća iz cilindra natrag u sustav te pada pritisak na šipku hidropneumatskog opružnog elementa. Tako se i spušta sama karoserija. Dakako, u osnovi se sve ovo odvija automatski posredstvom mehaničkih sustava koji reagiraju na opterećenje (Citroën DS). Dakako, u posljednje vrijeme dosta je prašine podigla citroënova Xantia Activa koja koristi sustav u osnovi identičan ovome, no ipak donekle poptomognut automatikom.
Automobili opremljeni hidropneumatskim ovjesom nerijetko imaju i ručicu, smještenu u kabini, pomoću koje vozač sam može odrediti visinu vozila te ga tako prilagoditi određenim uvjetima vožnje (pomicanjem ručice dovodi se, ili odvodi, ulje u ili iz cilindra - ovo je ulje pod pritiskom koji proizvodi posebna pumpa koju pokreće motor).

Dakako da uvijek ima nekih "varijacija na temu" neke teme, pa čak i neke varijacije. Jedini proizvođač koji se danas, uz Citroën, ozbiljnije bavi hidrauličkim ovjesima svakako je Mercedes-Benz. Tako se na njihove modele nove S klase, te na kupe CL ugrađuje tzv. ABC (Automatic Body Control) sustav hidrauličkog ovjesa koji bismo slobodno mogli nazvati "poluaktivnim ovjesom" (slika 3). Radi se o posebno izvedenoj opružnoj nozi koja ima oprugu i, umjesto klasičnog hidrauličkog amortizera, hidraulički cilindar na svome vrhu. Taj je cilindar, nadalje, posebnim cijevima spojen s pumpom koja mu daje potreban pritisak ulja. U slučaju ABC sustava, opruga je i dalje tu kao klasično rješenje koje nosi težinu karoserije. No, obični je amortizer zamijenjen "aktivnim" koji se prema potrebi puni ili prazni. Cijelo je ovo "čudo" spojeno na računalo koje iz podataka što ih dobiva posredstvom niza senzora određuje položaj karoserije i vrši korektivne radnje - kakve, pretpostavljamo da već znate. Počne li se karoserija naginjati na, recimo, lijevu stranu kontrolni će sklop i pumpa ABC sustava dodati ulja hidrauličkim cilindrima na toj strani vozila nastojeći tako sve izravnati. Dakako, sve se ovo odvija u djelićima sekunde, a kako kažu autori prvih testova novog CL-a, ABC doista dobro obavlja svoju posao.

Aktivni ovjes
Konačno je došlo vrijeme da, jednom za uvijek, skinemo veo s mističnog pojma "aktivnog ovjesa". Cijela priča započela je tijekom prve polovine osamdesetih godina na stazama Formule 1. Tadašnji su bolidi, opremljeni sustavima za ostvarivanje "ground effecta" (stvaranje podtlaka ispod poda bolida kako bi se poboljšalo prijanjanje na podlogu - kasnije zabranjeno pravilnikom FIA-e) pri visokim brzinama ostvarivali ogroman aerodinamički potisak (pri najvišim brzinama i znatno veći od ukupne težine bolida) što im je omogućavalo veoma brze prolaske kroz zavoje itd., itd. Pa ipak, javio se problem opruga koje su zbog potrebe da nose karoseriju pri ovolikim opterećenjima, morale biti izuzetno tvrde. To se, s druge strane, negativno odražavalo na vozna svojstva bolida koji su s ekstremno tvrdim oprugama postali teški za upravljanje. Rješenje ovog problema prvi je u potpunosti pronašao Lotus, primijenivši 1987. godine na svojem bolidu 99T prvi aktivni ovjes.
Ideja aktivnog ovjesa u stvari je veoma jednostavna, a iz "igre" u potpunosti izbacuje klasične, pasivne, hidrauličke amortizere te opruge bilo kakve vrste. Umjesto svega toga, bolidi opremljeni aktivnim ovjesom imali su niz senzora kojima se mjerio položaj karoserije te trenutna opterećenja. Prema svim tim parametrima, računalo je u djeliću sekunde proračunavalo koliko treba "djelovati" prema kojem kotaču. Impuls iz računala pokrenuo bi vosokotlačnu pumpu koja je, potom, dodala ulje onom hidrauličkom cilindru (na mjestu amortizera) kojem je bilo potrebno. Dakako, vrijedio je i obrnuti proces. Tako je, konačno, napravljen potpuno aktivni sustav ovjesa koji sam kontrolira položaj karoserije (uloga opruga), djeluje na njezino izravnavanje prilikom vožnje kroz zavoje ili preko neravnina te zamjenjuje i stabilizatore (naginjanje). Pri tome, ovaj je ovjes kontrolirao sva frenkvencijska područja (3-4 i 10-12 Hz) na kojima kotači i dijelovi ovjesa (neogibljene mase) najčešće tiraju. Ipak, aktivni se ovjes nije dugo zadržao u Formuli 1. Izbačen je prvenstveno zbog svoje visoke cijene, ali i tehničkih nedostataka poput visoke potrebe za energijom (trošio je oko 4 KS motora).
Razni su proizvodi, od tih vremena na ovamo, nazivani aktivnim ovjesom. No, činjenica jest da je ovaj mistični sustav (čak nema niti poštenih slika) reproduciran najčešće djelomično, kao poluaktivni ovjes (ABC na primjer).

PREDNJI OVJES

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/2mop2dh.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Konačno je na red došlo i rješenje velike "enigme" za mnoge autoljupce. Rasvijetlit ćemo pojmove koje mnogi (uključujući i nas) nemilice koriste u raznim tekstovima, tablicama tehničkih podataka i sl., no da nikada nisu niti pokušali pojasniti o čemu se u stvari radi. Danas ćemo objasniti što su to ramena te kako izgleda McPhersonova opružna noga.
Zbog čega je, zapravo, bitno znati kakvog je oblika ovjes nekog automobila? Pa, iz ovog ćete nastavka Školice vidjeti kako se prednji kotači u stvari pričvršćuju za karoseriju te kako je to sve moguće pojednostavniti ili zakomplicirati. Također, pojasnit ćemo najčešće sheme prednjeg ovjesa u današnjih automobila.

Ramena
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/2d854cg.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
A - jednostruko poprečno rame, B - trokutasto poprečno rame, C - poprečno rame "L" oblika

Tko je prvi kod nas nosače kotača počeo nazivati "ramenima" teško je reći, no činjenica je da se ovaj izraz udomaćio najbolje od svih ponuđenih ("ruka", npr.) te smo ga i mi odlučili prihvatiti. Pod tim, za mnoge vjerojatno mističnim, pojmom "ramena" krije se ništa drugo do termin koji označava nosač kotača. Kao što znademo iz nekih starijih nastavaka Školice, kotač (naplatak) se pričvršćuje na glavčinu koja ujedno nosi i kočnicu. E, pa s druge strane te iste glavčine pričvršćeno je rame (ramena) koje drži cijelu priču gibljivo povezanu s karoserijom. Dakako, uloga ramena je da drži kotač na mjestu, podnosi opterećenja prilikom kočenja, ubrzavanja i sl., no da istovremeno omogući i njegovo gibanje unutar predviđenog hoda (hod opruge odn. amortizera). Na slici 1 tako vidimo tri najčešće izvedbe ramena na prednjim kotačima današnjih automobila.
S lijeva na desno slijede:
A - jednostruko poprečno rame (najjenostavnija i najjeftinija konstrukcija)
B - poprečno rame trokutastog oblika (trokrako poprečno rame)
C - poprečno rame "L" oblika
Iz ova je tri primjera vidljiva velika razlika između hvatišta ramena i karoserije (desni kraj ramena) kod prvoga, odnosno druga dva oblika ramena. Već je iz skice jasno kako jednostruko poprečno rame zahtijeva najmanje prostora te kako je najjednostavnije konstrukcije. Pa ipak, ostale dvije konstrukcije imaju uporište na karoseriji (desni kraj ramena) znatno šire te mogu bolje kontrolirati veća dinamička opterećenja kotača.

Dvostruka poprečna ramena zapravo predstavljaju dvostruku konstrukciju sa slike 1. U praksi, kao dvostruka ramena najčešće susrećemo upravo ona trokutaste konstrukcije. Dvostruka poprečna trokutasta (ili trokraka) ramena u stvari su riješena "dupliranjem" konstrukcije s primjera B.
Sva ova tri primjera prikazuju ramena tlocrtno.

McPhersonova opružna noga
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/3090l7l.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Čuvena McPhersonova opružna noga prikazana je već na našoj početnoj slici. Ovdje se radi o konstrukciji koja se danas primjenjuje na gotovo svim osobnim automobilima, a odlikuje ju relativno jednostavna te lakša konstrukcija od klasične. Kada kažemo "klasična", svakako mislimo na shemu prednjeg ovjesa s dvostrukim poprečnim ramenima, najčešće trokutastog oblika. Kod McPhersonove opružne noge koristi se tek jedno, donje, poprečno rame (bilo kojeg od tri oblika sa slike 1) spojeno s teleskopskom opružnom nogom. Sam pojam "opružne noge" u stvari nam opisuje amortizer integriran s oprugom (vidi otvornu ili 2. sliku). Prilikom okretanja kotača (ne zaboravite, danas govorimo isključivo o prednjem ovjesu) okreće se i sama opružna noga koja je na oba svoja kraja okretljivo pričvršćena (na karoseriju - gore, odn. na poprečno rame - dolje).
Prednosti konstrukcije prednjeg ovjesa automobila s McPhersonovom opružnom nogom prvenstveno leže u jednostavnosti i kompaktnosti (opružna noga zauzima malo prostora obzirom da su amortizer i opruga integrirani). Uz to, upravljanje automobila s McPhersonovim prednjim ovjesom je dosta lakše ("lagan upravljač"), a nagib kotača se prilikom gibanja gore-dolje (prelazak preko neravnina) tek minimalno mijenja. Tako se ostvaruje veoma konstantna geometrija prednjeg ovjesa, a time i postojana vozna svojstva automobila.
Na slici 2 vidljivi su detalji McPhersonove opružne noge automobila koji je opremljen poprečnim ramenima "L" oblika:
A - opružna noga
B - polužje upravljača koje zakreće kotač ("špurštanga")
C - poprečno rame
Iz ovdje opisanog vidljivo je i da je potpuno besmisleno (kako neki u podacima navode) pisati npr. da je prednji ovjes McPhersonove konstrukcije te da sadrži spiralne opruge i teleskopske amortizere. Jasno je, naravno, da već samo navođenje McPhersonove opružne noge podrazumijeva i spiralne opruge i teleskopske amortizere.

Ostalo
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/2ufeu5w.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Premda je McPhersonova opružna noga danas, praktički, jedina konstrukcija prednjeg ovjesa koja se koristi u osobnim automobilima (s izuzetkom sportskih modela i vozila visokih klasa) red bi bio da spomenemo i jednu drugu konstrukciju - dvostruko poprečno rame. Kod ovakve se konstrukcije prednjeg ovjesa najčešće koriste trokutasta (trokraka) poprečna ramena postavljena u dvije razine. Donje rame pričvršćeno je za glavčinu kotača na istom mjestu na kojemu je to slučaj i kod McPhersonove opružne noge. No, na gornjem dijelu glavčine ovakvi ovjesi imaju pričvršćeno još jedno rame koje djeluje paralelno s donjim. Kod ovakvih je konstrukcija izvedba pričvršćivanja same glavčine kotača donekle jednostavnija nego li kod McPhersonove opružne noge. Naime, kod konstrukcije s dvostrukim poprečnim ramenima bitno je tek da se postave dva "okretišta" i to na spojevima gornjeg te donjeg ramena s glavčinom kotača.
Uz ovu prednost, konstrukcije s dvostrukim (po mogućnosti trokutastim) poprečnim ramenima podnose znatno veća opterećenja jer imaju dva veoma široka hvatišta karoserije (gornja i donja strana trokuta). Stoga se ovjesi sa dvostrukim poprečnim ramenima u pravilu postavljaju na sportske automobile.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/24enmzt.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Tipičan primjer dvostrukih (trokutastih) poprečnih ramena na prednjim ovjesima su i bolidi Formule 1. Kod njih je "cijela priča" dosta jednostavno riješena, s malim hodovima ramena na mjestima pričvršćenja za karoseriju. Ipak, ono što dolazi kao negativna strana ovakvih konstrukcija, a vidljivo je veoma jasno i sa slike 3 svakako je komplicirano postavljanje amortizera. I ovdje se, najčešće, koristi nekakva opružna noga (spiralna opruga omotana oko amortizera) no njezino se djelovanje ne aktivira izravnim djelovanjem kotača (kod McPhersonove opružne noge pomicanje glavčine izravno sabija amortizer i oprugu), već posredstvom kojekakvih poluga. Tako na prednjim ovjesima bolida Formule 1 najčešće možete vidjeti gornji i donji trokut (dva para trokutnih poprečnih ramena) te jednu polugu koja stoji koso, između tih ramena (poluga koja je spojena na opružnu nogu, ili amortizer). Treća poluga (na slici 4 najbliža prednjem spojleru) u stvari je veza prednjeg kotača s upravljačem.

STRAZNJI OVJES

Stražnji je ovjes veoma sličan prednjem. Ipak, u repu automobila ima nešto više polugica i kojekakvih drugih dijelova koji bi ga trebali održati na cesti
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/24mrmo9.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Proučit ćemo posljednje (VI) poglavlje dugotrajne priče o ovjesu - stražnji ovjes. Kao što svi znamo, osnovna je uloga ovjesa ta da drži kotač povezan s karoserijom pazeći pri tome kako se i u kojoj mjeri njegovo gibanje prenosi na istu. Kao i prednji tako i stražnji ovjes ima nekakva ramena te opruge i amortizere. Da, naravno, stariji stražnji ovjesi nisu imali spiralne već lisnate opruge (sjetite se "nacionalke") no to je danas već daleka prošlost. Ono što moramo proučiti na ovom satu svakako su stražnje polukrute osovine te stražnje osovine s pojedinačnim ovjesom kao i prostorne (multilink) osovine.

Polukruta osovina
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/4v5kzl.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Nekoć davno, huh kako to gordo zvuči, automobili su bili opremljeni isključivo krutim stražnjim osovinama. To je značilo da su stražnji kotači bili međusobno čvrsto povezani nekakvom cijevi unutar koje se nalazila pogonska osovina (nekoć su automobili imali, u pravilu, stražnji pogon). Kod takve je osovine podizanje jednog kotača neizostavno uzrokovalo spuštanje onoga s druge strane osovine, a rezultat takve vožnje je bio više ili manje neudoban. Stoga su, pametni konstruktori, izmislili stražnje osovine s pojedinačno ovješenim kotačima, te jeftiniju izvedbu tog rješenja - polukrutu osovinu (slika 1).
Tajna polukrute osovine, kojom je opremljena većina današnjih automobila niske klase, leži u konstrukciji koja ima po jednu oprugu i amortizer uz svaki kotač, no ujedno i nekakav oblik čvrste veze među tim istim kotačima. Kod takve se osovine svaki kotač za sebe može slobodno pomicati tek ograničeno, do trenutka kada njegov pomak počinje djelovati na kotač s druge strane osovine. Osnovna prednost ovakve konstrukcije je u njezinoj jednostavnosti te laganoj ugradnji zbog čega se, gotovo u pravilu, koristi na jeftinijim automobilima. Unutar ili pokraj spojnog elementa (koji povezuje kotače) polukrute osovine katkada je postavljen i stabilizator.

Neovisan ovjes

Famozna formulacija koju toliko često viđamo u našim tehničkim podacima, "Neovisan (pojedinačan) ovjes na sva četiri kotača" svoje je pravo "proljeće" doživjela tek tijekom sedamdesetih godina. Naime, tek su tada automobili iz masovne proizvodnje počeli u pravilu bivati opremljeni pojedinačnim ovjesom na stražnjoj osovini. Osnova pojedinačnog ovjesa stražnje osovine (početna slika i slika 2) leži u činjenici da svaki kotač ima svoje rame (ramena) te svoju oprugu i amortizer. Kod takvog ovjesa, razumljivo, ne dolazi do interakcije između kotača na suprotnim stranama osovine te automobil s pojedinačnim stražnjim ovjesom najbolje "guta neravnine". Dakako, postoje različite izvedbe pojedinačnog stražnjeg ovjesa, a što ovisi prvenstveno o obliku i smještaju ramena (nosača kotača).
Tako su na našoj početnoj slici prikazana jednostavna uzdužna ramena, dok slika 2 pokazuje jednaku konstrukciju, no s dodatnim pomoćnim okvirom (o ovome okviru ćemo kasnije nešto više reći). Također, moguće je i rješenje poput onoga sa slike 4 gdje su kombinirana poprečna (srebrno rame u kojem leži spiralna opruga) i uzdužna (crno) ramena s pomoćnim okvirom. Dodamo li tome još i stabilizator, stvari postaju poprilično komlicirane.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/23mwyoi.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kada govorimo o pojedinačno ovješenim stražnjim kotačima svakako moramo spomenuti i razvikanu "Multilink" osovinu. O čemu se zapravo radi? U osamdesetim godinama, Mercedes je za potrebe svojeg modela "190" razvio stražnju osovinu s više jednostrukih ramena za svaki kotač. Radilo se o običnim ramenima (poput jednostavne prečke) od kojih je svako bilo postavljeno u različitom položaju. Naime, poznato je da na automobil u vožnji sile djeluju iz nekoliko osnovnih smjerova:
1) Valjanje oko uzdužne osi
2) Naginjanje oko poprečne osi
3) Zakretanje oko vertikalne osi
4) Torzijsko zakretanje karoserije
Svako od ramena stražnje "prostorne" ili "Multilink" osovine ovog automobila bilo je smješteno točno u smjeru u kojem najbolje kompenzira učinak jedne od navedenih sila. Dakako, ovakva se konstrukcija stražnje osovine ubrzo pokazala veoma uspješnom te su je mnogi počeli kopirati. Pravi naziv, "prostorna osovina" potiče upravo iz njezine konstrukcije u kojoj su ramena raspodjeljena u prostoru, a ne tek po jednoj plohi. Nažalost, kod većine današnjih automobila ovakva osovina donosi sa sobom i mali prtljažnik jer "jede" veliki dio prostora u repu automobila.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/10gfeah.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Ipak, termin prostorne, odnosno Multilink, osovine polako se s vremenom počeo miješati. Danas, gotovo svi proizvođači automobila koji koriste stražnju osovinu s nekoliko ramena postavljenih u više ravnina, navode kako koriste "Multilink" stražnju osovinu. To, pak, nikako ne treba miješati s prostornom osovinom kakvu je u svoja vozila prvi masovno počeo ugrađivati Mercedes. Primjer jedne Multilink osovine je i stražnji ovjes porscheove Carrere (slika 3). Ova osovina ima dva poprečna ramena pričvršćena uz donji dio kotača (donja ravnina) te dva ramena uz gornji dio kotača (gornja ravnina). I ovdje se vidi kako se radi o pojedinačnim "šipkama", dakle ramenima jednostavnog oblika te takva osovina s pravom nosi naziv "Multilink" jer se sastoji od (ukupno) čak 8 ramena.
Da nisu sve stražnje osovine Multilink konstrukcije pokazuje i primjer sa slike 4, stražnji ovjes nove BMW-ove Serije 3. Ovdje su, vjerojatno prvenstveno radi uštede prostora, postavljena ramena koja se rasprostiru u dva smjera. Na slici su jasno vidljiva poprečna aluminijska ramena (srebrno) u kojima leže spiralne opruge, te uzdužna ramena (crno) koja su veoma savinuta i dodatno nose kotače. Vidljivo je da ovakva konstrukcija omogućava široko postavljanje opruga i amortizera između kojih se otvara veliki slobodan prostor.

Ništa nije jednostavno...

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/w9fl9g.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Slobodno možemo reći kako u svim područjima automobilske tehnike ima nekih odstupanja od "školskih primjera". Tako jednu od verzija priče o stražnjoj osovini svakako moramo pobliže objasniti - pomoćni okvir ("subšasija"). Na slici 3 vidimo stražnju osovinu Carrere s pomoćnim okvirom. Taj okvir u stvari je aluminijska konstrukcija na koju su pričvršćeni gotovo svi dijelovi stražnjeg ovjesa. Uloga pomoćnog okvira (u manjem obliku vidljiv je i na slikama 2 i 4) je u tome da preuzima sile prije nego li ih ovjes prenese na karoseriju. Ovako se, upotrebom pomoćnog okvira, može bolje konstrolirati ponašanje ovjesa te, posredno i automobila. Uz to, pomoćni okvir znatno olakšava montiranje automobila u tvornici jer se dijelove ovjesa (svih 8 ramena, dva amortizera, 2 spiralne opruge, nosače stabilizatora itd.) više ne mora pojedinačno pričvršćivati za karoseriju. Sada je dovoljno spojiti pomoćni okvir i "priča" je gotova.
Još jedna verzija priče o stražnjem ovjesu vidljiva je i na posljednjoj, slici 5. Ponovno, kao i na prošlome satu, prikazujemo zanimljivi ovjes Bugattia EB 110. Ovdje je vidljivo kako je stražnji ovjes tog automobila opremljen s dvostrukim kompletom opruga i amortizera (motor je smješten središnje - težište je kod EB 110 pomaknuto znatno unatrag) kako bi ovjes podnio izuzetna opterećenja predviđena pri vožnji visokim brzinama. I ovaj se stražnji ovjes sastoji od dva para ramena (trokutastih, pa ga stoga ne nazivamo "Multilink") te jednim dodatnim ramenom.
Završavajući priču o ovjesu moramo napomenuti kako o njegovim karakteristikama značajno ovisi ponašanje automobila na cesti. Osim što je automobil s dobrim ovjesom sigurniji, on je nerijetko i brži od nekog automobila koji ne stoji na toliko "sigurnim nogama". Stoga staru mudrost prema kojoj autombil s dobrim ovjesom može, unatoč slabijem motoru, biti brži od automobila sa lošijim ovjesom potkrepljujemo i slijedećim podatkom: Porsche 911 GT3 je, unatoč čak 60 KS slabijem motoru i 3 km/h nižoj najvećoj brzini, od modela 911 Turbo brži na zatvorenoj stazi. Walter Röhrl je s modelom 911 GT3 postao tako prvim vozačem koji je sjevernu stazu Nürburgringa (Nordschleife, krug iznosi 20,8 km) sa serijskim automobilom prošao za manje od 8 minuta (7:56). Ovo, dakako, ne govori da 911 Turbo ima loš ovjes, već da je tuniran za udobnost, a ne 100-postotno ležanje na cesti.
 
Član
SISTEM ZA HLADJENJE MOTORA
Od toplotne energije koja nastaje u motoru s unutrašnjim sagorevanjem, samo se jedna četvrtina pretvori u koristan rad. Preostalu toplotu treba odvoditi i to tako da se ni jedan deo motora ne pregreje.

Postoje dva nacina odvodjenja te toplote:

1. vazdusno hladjenje
2. hladjenje tecnoscu za hladjenje

Prilikom vazdusnog hlađenja, vetar u toku vožnje ili vazduh koji pokreće ventilator struji oko rashladnih rebara na spoljnoj strani glave i cilindara motora, tako se rashladjuje motor.

Hladjenje pomocu tecnoscu za hladjenje podrazumeva da se motor obliva rashladnim sredstvom, a to je obično antifriz ili destilisana voda.

Karakteristike hladjenja tecnoscu
Dobre strane:
• pomocu tecnosti postize se ravnomernije hladjenje
• obezbedjuje ravnomerniju temperaturu za vreme hladjenja
• tecnost stvara omotac oko hladjenih povrsina, cime se smanjuje buka
Nedostaci:
• uredjaj u celini zahteva veliki prostor
• tecnost se u sistemu moze zamrznuti
• potrebno je duze vreme za zagrevanje motora jer postoji veca masa koju treba zagrejati

Hladnjak
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/9qjslc.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Rebra hladnjaka su najcesce izvedena u vidu talasa ili rupicastih otvora. Za vreme kretanja vozila, kroz hladnjak struji vazduh i preuzima toplotu od tecnosti koja prolazi kroz vertikalno postavljene cevcice slika. Cevi hladnjaka kroz koje prolazi tecnost za hladjenje su najcesce izradjene od bakra i mesinga jer su otporne na koroziju. Hladnjak je za motor povezan preko elasticnih cevi.

Pumpa za rashladnu tecnost
Pumpa za rashladnu tecnost je deo sistema za hladjenje i dobija pogon od remenice motora preko remenice i remen kaisa.
Pumpa za vodu ima dve funkcije:
• da omoguci cirkulaciju u sistemu
• da stvori nadpritisak u sistemu

Termostat
Kad je motor hladan, termostat zatvara ili ograničava protok rashladne vode iz motora u hladnjak.

Upotrebljavaju se dve vrste termostata:

- Ređi je termostat koji se izrađuje kao zatvorena kutija u obliku harmonike. U njemu je zatvorena tecnost sa niskom tackom kljucanja. Kada tecnost za hladjenje zagreje tecnost u termostatu dolazi do sirenja kutije (tela) terostata, odnosno harmonike termostata i tako se otvori ventil.

- Danas se najviše upotrebljava voštani termostat od limene kutije napunjene voskom. U vosku je u gumenoj membrani mali klip u obliku olovčice. Dok je motor hladan, ventil zatvara protok vode u hladnjak. A kad se vosak zagreje, rastopi se i rastegne, potisne kutiju prema dole i ventil se otvori.

Uloga termostata je da omoguci odlazak tecnosti iz motora u hladnjak kada temperatura dostigne oko + 80 C.
Termostat je u stvari kontrolni ventil upravljan temperaturom rashladne tecnosti. Njegov posao je da pomogne motoru da se brže zagreje što se postiže preusmjeravanjem toka rashladne tecnosti. U stvari, već je jasno kako rashladna tecnost u normalnom radu (zagrejanog) motora struji kroz džepove bloka i glave, pa u hladnjak te opet nazad, potpomognuta pumpom.
Kada je motor hladan, termostat stoji zatvoren kako bi rashladna tecnost (terana pumpom) strujala samo kroz blok i glavu. Kada se tecnost dovoljno zagreje, termostat se otvara i tecnost tada počinje kružiti celim sastavom.
Upotrebom termostata postiže se brže zagrejavanje motora čime se štedi gorivo i smanjuje emisija nesagorenih ugljikovodika te ugljičnog monoksida. Tako motor brže dostiže radnu temperaturu (temp. tecnosti pri termostatu obično se kreće oko 80-85°C) za koju je, uostalom, i predviđen te na kojoj je trošenje pokretnih delova najmanje, a podmazivanje najbolje.

Termometar
U bloku motora nalazi se davac temperature sa bimetalnim kontaktom koji meri temperaturu tecnosti za hladjenje.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/2ufyqno.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Ukoliko nema tecnosti za hladjenje, iscurila je, ili je isparila - ovaj merni uredjaj ce biti neupotrebljiv ili ce prikazivati laznu sliku zagrejanosti motora, sto moze dovesti do unistenja motora.

HLAdjENJE SUS MOTORA VAZDUHOM


<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/kdo0ue.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Kod vazduhom hladjenih motora toplota se prenosi na povrsini rebra cilindra i glave. Sa ovih povrsina toplota se prenosi na vazduh koji je u neposrednoj vezi sa rebrastim povrsinama. Ovakav nacin hladjenja namece obavezu da se motor izradjuje od materijala koji omogucavaju dobro sprovodjenje toplote. Kod ovih motora orebrena povrsina je 15 puta veca od povrsine cilindra. Hladjenje vazduhom je najpovoljnije resenje za konstrukciju vozila kod kojih se motor nalazi pozadi, jer se ne mogu koristiti vazdusna strujanja.

Hladjenje motora se moze podeliti na:
• hladjenje prirodnom cirkulacijom vazduha
• hladjenje prinudnom cirkulacijom vazduha

Hladjenje prirodnom cirkulacijom vazduha najvise se primenjuje na motorciklima. Ovakvo hladjenje primenjuje se i na manjim stabilnim motorima.

Hladjenje pri prinudnoj cirkulaciji vazduha je najrasprostranjeniji nacin hladjenja vazduhom, a najvazniji i osnovni deo je turbina koja dobija pogon od radilice. Ti motori su napravljeni od legure aluminijuma, povrsina im je orebrena cime se postize bolje hladjenje.

Karakteristike vazduhom hladjenih motora
Dobre strane:
• motor je pouzdaniji u radu
• dobro podnose veca temperaturna odstupanja
• motor ima duzi vek trajanja (nema korozije motora)
• teze se pregrevaju
• brze dostizu radnu temperaturu
Nedostaci su:
• motor je bucniji zato sto je veci zazor izmedju klipa i cilindra
• u zimskom periodu je slabije zagrevanje kabinskog prostora
• turbina oduzima dosta snage motoru od 8 do 12%
• hladjenje motora je neravnomerno.
 
Član
MOTORNA ULJA

Motori motornih vozila izloženi su različitim uvjetima rada. Više od 50 posto osobnih vozila vozi se na kratkim relacijama, dok se istodobno dio vozila kreće na dugim relacijama te prelaze i do 100.000 km na godinu. Za relacije vožnje i kvalitetu pogonskog goriva vezani su i intervali zamjene ulja, ovisno i o kvaliteti ulja, od 5000 pa do 100.000 kilometara za neka teretna vozila u idealnim uvjetima.

Gotovo je nemoguće odrediti točne intervale zamjene ulja, jer oni ovise o brojnim činiteljima među kojima su najznačajniji:
- relacija i uvjeti vožnje
- kvaliteta pogonskog goriva
- kvaliteta ulja.

Pritom je osnovno da sva motorna ulja moraju zadovoljiti sljedeće zahtjeve:
- podmazivost
- hlađenje
- brtvljenje
- zaštita od korozije
- održavanje čistoće motora
- kompatibilnost s brtvama i metalima
- optimalan odnos viskoznosti i različitih temperatura na kojima motor radi
- visoka oksidacijska, termička stabilnost i slično.

Stalna poboljšanja fizičkih, kemijskih i ostalih radnih karakteristika motornih ulja događala su se i zahvaljujući tehnološkom razvoju motora SUS. Konstruktori motora su nakon svake tehnološke promjene na motorima SUS postavljali i dodatne zahtjeve za njihovo podmazivanje, odnosno zahtijevali su dodatnu kvalitetu motornih ulja. Npr., Mercedes Benz je formulirao čak 56 zahtjeva u pogledu motornih ulja.

Takvi su zahtjevi doveli do uvođenja oznaka za viskozne gradacije i razinu kvalitete motornih ulja. Njima se u prvom redu propisuju uvjeti i testovi koje motorno ulje mora zadovoljiti da bi se svrstalo u određenu kategoriju za određene tipove motora i uvjete njihova rada.

Klasifikacija prema viskoznosti:
Klasifikaciju motornih ulja prema viskoznosti tzv. SAE viskozne gradacije uvelo je Društvo američkih automobilskih inženjera (Society of Automative Enginees).

Prema toj se klasifikaciji određuju sljedeće gradacije:
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/264gndj.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Napomena: Ulje za mjenjače rijetko se odabire prema klimatskoj zoni ili vanjskim temperaturama. Najčešće se odabire prema karakteristikama mjenjača uz obvezu pridržavanja preporuka proizvođača ili ovlaštenog servisera.

Klasifikaciju motornih ulja prema razini kvalitete utvrdili su:

- API - Američki institut za naftu (American Petroleum Institute) 1951. U Europi je klasifikacija prihvaćena 1972. a posljednja je revizija bila 1996.

- CCMC, koju je utvrdio Komitet konstruktora motora i vozila Europske zajednice (Comite des Constructeurs d' Automobiles du Marche Comun) koja je vrijedila do 1996.

- ACEA Asocijacija europskih proizvođača vozila (Association des Constructeurs Europeens d' Automobiles). Članice su ove asocijacije: BMW, DAF, FIAT, FORD, GM, MAN, MB, PEUGEOT, PORSCHE, RENAULT, ROLLS-ROYCE, ROVER, SAB, SCANIA, VW i VOLVO.

- MIL - L specifikacija američke vojske.

Osim ovih općevažećih specifikacija, posebne uvjete (svoje proizvođačke specifikacije) propisuju i proizvođači motora i vozila; MB, VW, MAN, VOLVO i drugi.

Klasifikacija motornih ulja prema specifikaciji kvalitete API:
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/w0j91c.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Fuel Economy (API):

Posebno se preporučuje potrošačima motornih ulja da obrete pažnju na specifikacije po API-ju koje motorno ulje nosi. Naime, sva motorna ulja koja uz standardne specifikacije po API-ju nose i oznaku EC što znači ENERGY CONSERVING (ušteda energije). Oznaka EC u API-jevoj specifikaciji se nalazi npr. API SL/CF/EC, dok će to isto ulje bez FUEL ECONOMY nositi samo oznaku API SL/CF. Motorna ulja sa rečenom oznakom garantiraju uštedu u potrošnji goriva od 1,7 - 3% ovisno o viskoznoj gradaciji i mogu se naći samo na lako protočnim motornim uljima (npr. 0W30, 0W40, 5W40 i 10W40).

Klasifikacija motornih ulja prema specifikaciji kvalitete ACEA:

Kako je već rečeno, ova klasifikacija 1996. zamjenjuje europsku specifikaciju CCMC. Zašto?

Tijekom analize CCMC klasifikacije i njezina pregrupiranja u ACEA izišli su na vidjelo sljedeći aspekti:

1. Potreba za ispunjavanjem sve većih zahtjeva suvremene proizvodnje motora pokazala je 1996. da tim zahtjevima CCMC klasifikacija ne može udovoljiti, te da ne može pratiti brzi razvoj suvremenih motora.

2. Uvođenjem kvalitetnog sustava zabilježbe rezultata testiranja motornih ulja proizašla je potreba da se svi postignuti rezultati testiranja bilježe u Europskom registracijskom centru. Stoga se ACEA ispitivanja povjeravaju neutralnoj komisiji koja onemogućuje da se proizvodi koji nisu ispitani uvrste u ACEA specifikaciju.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/25rytmp.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
(HTHS(mPA.s) - smična stabilnost na visokim temperaturama)

Specifikacija kvalitete proizvođača motornih vozila:
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/903hw0.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Klasifikacija ulja za dvotaktne benzinske motore:

Glavna su područja primjene ovih ulja: izvanbrodski dvotaktni motori, motorkotači, kosilice, kultivatori (sve prema preporukama proizvođača motora). Mogu se koristiti kao mješavina s benzinom i izravnim podmazivanjem novih motora s injekcijskim sustavom. Specifičnosti su ovih ulja bezpepelni aditivi odnosno mogućnost ulja da potpuno izgori kako ne bi ostavilo taloge na svjećicama i ostalim unutarnjim dijelovima motora. Za ova ulja ne postoje propisi s obzirom na viskozitet i multigradnost jer se ulje miješa s gorivom.

Klasifikacija ovih ulja prema razini kvalitete određena je specifikacijama API, ASTM, ISO i JASO.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/ip19gi.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Dvotaktni izvanbrodski motori s vodenim hlađenjem, postavljaju posebne zahtjeve u pogledu na ulja koja su iskazana NMMA specifikacijama, a koje su postavili Udruženje proizvođača izvanbrodskih dvotaktnih motora (National Marine Manufacturers Association).

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/1534b9d.gif" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
 
Član
TOCKOVI I PNEUMATICI

Tockovi i pneumatici sluze za oslanjanje vozila, pogon i upravljanje vozilom. Pneumatici su elasticni naplaci tockova.

Pneumatici na vozilu moraju biti identicni na jednoj osovini. Moraju biti propisno naduvani i sa propisnom dubinom sara. Posle svake demontaze potrebno je izvrsiti balansiranje tockova, a preporucljivo je povremeno medjusobno menjanje tockova zbog ravnomernog habanja.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/2eoy9ev.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> Postupak prebacivanja pneumatika zbog sto ravnomernijeg habanja.

Za dobro držanje puta i optimalne performanse potrebna je tzv. radna temperatura pneumatika, odnosno svaka guma najbolje funkcionise u uslovima kakvim je namenjena.
Tako letnje gume ‘’rade’’, odnosno pružaju svoj maksimum na temperaturi (asfalta) iznad 25 stepeni celzijusa, zimske gume se najbolje pokazuju ispod 7 stepeni celzijusa, dok su između navedenih temperatura idealne All Weather (M+S) tzv. kišne gume, koje imaju grublji profil od letnih, ali i mnogo manje lamela od zimskih.
U toj činjenici leži razlog što se letna guma zimi proklizava i kad nema snega, dok se zimska guma leti prekomerno troši i gubi performanse za sledeću zimu.
Zimske gume, da bi zadovoljavale propise EU, moraju nositi oznaku M+S. One s većim kramponima namenjene su dubljem snegu (odnosno kopanju) dok su profili s većim brojem lamela (poprečni valoviti uski prorezi) idealni za bljuzgavicu, led.
Ukoliko se želi voziti sigurno, trebali nabaviti dva kompleta, letni i zimski.
Loša je navika montaže samo dva zimska pneumatika na pogonske tockove, što doduše omogućava bolje ubrzanje i izlaženje iz snega, ali istovremeno dovodi vozača i putnike u stalnu opasnost od izletanja sa puta, jer drastično smanjuje mogućnost kontrole automobila prilikom kočenja i u krivinama. Važno je dodati da su uštede pri tome zanemarljive, jer se gume mnogo pre potroše zbog pređenih kilometara nego starosti, dakle dva kompleta su možda u startu puno skuplja, ali zato i duže traju.

Kontrola pneumatika
Nepodobni pneumatici mogu dovesti do udesa i cine vozilo neprikladnim za voznju.
Nove pneumatike montirati uvek u paru,a jos bolje u kompletu.
Na jednoj osovini pneumatici treba da budu:
- istih dimenzija

1. iste konstrukcije
2. istog proizvodjaca
3. iste sare.

Pneumatike montirane suprotno oznacenom smeru obrtaja (npr. kod zamene guma) sto pre pravilno postaviti. To je jedini nacin potpunog iskoriscenja planiranih karakteristika pneumatika.

Najmanje svakih 14 dana i pre svake duze voznje kontrolisati pritisak pneumatika ''na hladno'' (pneumatici se zagrevaju i sire usled voznje). Ne zaboravite da izvrsite proveru i na rezervnom tocku.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/j6sj2d.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> Pomagalo za skidanje kapica ventila

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/1zzjfoh.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> Pritisak u pneumaticima – kada ima vise tereta ili manje.

Visi ili nizi pritisak od propisanog utice na bezbednost, ponasanje vozila u voznji, udobnost i potrosnju goriva kao i na habanje pneumatika.
Posle svake demontaze potrebno je izvrsiti balansiranje tockova, a preporucljivo je povremeno medjusobno menjanje tockova zbog ravnomernog habanja.

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/15mo7qf.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a> Oznake pneumatika

* 155 je normalna virina
* 70 oznacava da je visina preseka pneumatika 70% njegove sirine
* R - oznacava da je u pitanju radijalni pneumatik
* 13 oznacava da je precnik naplatka (u colima )
* 75t oznacava nosivost pneumatika
 
Član
AUSPUH (ELEMENTI I FUNKCIJA)

Osnovni dijelovi ispušnog sustava. Nakon izgaranja, vrući plinovi kroz otvoreni ispušni ventil odlaze u ispušnu granu, prolaze pokraj lamba-sonde, ulaze u katalizator te nakon njega prolaze kroz jedan ili više prigušivača...
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/2qd0a4k.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Ispušna grana, ili ispušni kolektor, svojim je izgledom slična usisnoj grani. No, ovdje se radi o cijevima koje se nastavljaju na ispušne otvore cilindara. Ispušna grana u "običnih" je automobila najčešće izrađena od metala lijevanog u kalupu, no ima ih i koje su izrađene od međusobno zavarenih valjanih cijevi (poput grane motora visokih performansi).ono što je tehnički značajnije, je konstrukcija ispušne grane, od kojih na slici vidimo četiri najuobičajenije. Lijevo je prikazan ispušni kolektor jeftinog četverocilindraša, obično napravljen od lijevanog metala. Ispušni se plinovi ovdje dovode iz sva 4 cilindra cijevima koje se spajaju na jednom mjestu odakle sve ide prema katalizatoru i prigušnim loncima. No, druga slika prikazuje već malo "pametniji" kolektor. Kod njega su ispušne cijevi spajane postepeno čime se smanjuju unutarnji otpori ispušnog sustava (protutlak) uz što se ubrzava njihovo strujanje. Slijedeća je još jedna verzija iste priče, dok ona desno prikazuje ispušni kolektor motora kakvi se ugrađuju na sportske automobile (pa i Formulu 1 i sl.). Ovdje je osnovni cilj konstrukcije (sve su cijevi približno jednake duljine) da se minimalno smanji protutlak kako bi ispušni plinovi strujali što brže olakšavajući tako "posao" motoru koji svoj radni vijek provodi na relativno visokim brojevima o/min.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/53mmxe.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
primjer sportske ispušne grane!!
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i41.tinypic.com/34t98o3.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Lambda sonda:
Lambda, koja je postavljena na mjestu gdje se sve cijevi ispušnog kolektora spajaju u jednu, mjeri količinu kisika u ispušnim plinovima i "uspoređuje" ju s količinom njegovog postotka u atmosferi. Sama sonda, veličine prosječne svječice, je električni uređaj koji na promjenu količine O2 (plinovi ulaze kroz otvore na vrhu) u ispuhu reagira promjenom napona na svom električnom priključku (raspon je obično između 0,15 i 1,30 V). Kada je omjer goriva i zraka ubačenih u cilindar približan stehiometrijskom idealu (14,7:1) lambda daje napon od cca. 0,45 V (450 mV). Kada sadržaj kisika padne ispod te vrijednosti, napon na izlaznom konektoru lambde se povećava što upućuje na bogatu mješavinu. Dakako, kod siromašne mješavine je obrnuto. Ovaj naponski signal iz lambda sonde putuje do središnjeg računala koje pomoću njega prilagođava količinu goriva što se ubrizgava u cilindre.
Zanimljivo je napomenuti kako je lambda sondu moguće koristiti i za podešavanje starijih motora (bez katalizatora) što, katkada, rade natjecatelji s ograničenim budžetima. Za tu se svrhu na ispušnoj grani (gdje se sve cijevi spajaju u jednu) probuši rupa u koju se zavije Lambda. Običnim se voltmetrom potom mjeri napon na priključku lambde te je tako moguće podesiti idealnu mješavinu, bilo na rasplinjaču ili sustavu s ubrizgavanjem.
presjek Lambde:
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/wbc36g.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Katalizator!!

Noćna mora nas "tunera" na modernim automobilima svakako je katalitički konvertor ili, popularnije, katalizator. Ovo je, u stvari, metalna kutija u kojoj se nalazi saćasti keramički monolit, najčešće, presvučen platinom. Uloga katalizatora, koji se koristi kod motora pokretanih bezolovnim benzinom, je u smanjivanju emisije štetnih plinova. Današnji, tzv. trostazni, katalizatori djeluju na ispušne plinove tako da izazivaju oksidaciju ugljičnog monoksida (CO) i ugljikovodika (HC) te redukciju dušičnih oksida (NOx). No, da bi se ovi procesi mogli odvijati na šupljikavoj površini unutrašnjosti katalizatora, potrebno ga je dovesti na radnu temperaturu (300 - 800 °C). Najveći problem ovdje se javlja kod pokretanja hladnog motora kada ispušni plinovi prolaze kroz nezagrijani katalizator. U svrhu što bržeg dovođenja katalitičkog konvertora na radnu temperaturu, u ispušnim se sustavima današnjih motora pribjegava različitim rješenjima. Najčešće se primjenjuje sustav naknadnog upuhivanja svježeg zraka u ispuh (ispred katalizatora) čime se, dodavanjem kisika, povisuje temperatura ispušnih plinova. Druga verzija zagrijavanja je ona s električnim grijačima unutrašnjosti katalizatora. Noćna mora,u stvari proizlazi iz činjenice da unutrašnja struktura katalizatora stvara veliki otpor strujanju ispušnih plinova čime se smanjuje snaga motora (kod nekih, navodno, i do 20%!), pa su katalizatori danas (kako na benzinskim tako i diesel motorima) još uvijek stvar velikih polemika i proučavanja (postavlja se pitanje svrhe redukcije štetnih plinova ovakvim "blokiranjem" ako, potom, za postizanje iste snage kao i bez katalizatora, treba staviti snažniji motor koji sagorjeva više goriva).
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i40.tinypic.com/23m3pud.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

Prigušivači buke!!
Na kraju ispuha dolazi, vjerojatno i najpoznatiji dio, ispušni lonac. Pravilnije rečeno "prigušivač", ovaj je dio ispušnog sustava, opet, nekakva metalna kutija kojom se pokušava postići smanjenje buke. Naime, plinovi koji nastaju izgaranjem smjese goriva i zraka veoma se brzo šire izlazeći iz cilindara pod visokim pritiskom (i nadzvučnom brzinom). Uslijed toga, u ispušnom sustavu ovi plinovi uzrokuju veoma snažne titraje (frekvencije od nekoliko tisuća u minuti) koji bi, bez adekvatnog prigušenja, stvarali ogromnu buku (vjerojatno ste, berem jednom, čuli motor nekog natjecateljskog automobila koji nije imao ispušni "lonac"). Kako bi se umirilo ove titraje, na kraju (poslije katalizatora) ispušnog sustava postavljaju se prigušivači. Ovdje se radi o tzv. refleksijskom prigušivaču koji znatno usporava strujanje plinova, no time i stvara relativno veliki protutlak u ispušnom sustavu, smanjujući tako upotrebljivu snagu motora. Najbolje rješenje, glede protutlaka, je apsorpcijski prigušivač. Kod njega plinovi prolaze perforiranom cijevi omotanom apsorpcijskim (prigušnim) materijalom. No, kod ovakvih se prigušivača brzina strujanja plinova ne smanjuje znatno što za posljedicu ima i znatno veću buku motora (uz to, tek će dobro proračunate dimenzije ispuha dati doista veću snagu, kakav god prigušivač mi stavili). Kao i uvijek, proizvođači automobila nude kompromisno rješenje. To je apsorpcijsko - refleksijski prigušivač koji se prema stvorenom protutlaku i buci na izlazu nalazi, dakako, negdje oko "pola puta" između prethodna dva rješenja.
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/2ztas29.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Velika cijev - mnogo buke, ali ne i uvijek više snage (dinamika fluida je komplicirana stvar...)
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i42.tinypic.com/2ynms1c.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
 
Član
SISTEM ZA PODMAZIVANJE

Zašto je motoru potrebno uljepodmazivanje motora
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/esnfuo.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
Motorno ulje mora smanjiti trenje i trošenje klipova, ležaja i drugih pokretnih dijelova motora. Pokraj toga ima i ove zadatke: poboljšava brtvljenje protiv tlaka izgorjelih plinova; pomaže hlađenju motora, jer u kućištu koljenastog vratila i koritu za ulje predaje toplinu zraku; sprečava koroziju; ispire dio štetnih ostataka izgaranja. Potrebna količina motornog ulja drži se u koritu za ulje (karteru) na donjoj strani kućišta motora. Odatle ga izvlači pumpa kroz sito i potiskuje prema ležajevima koljenastog vratila. Pumpa za ulje je kapaciteta oko 10 litara ulja u minuti, pri čemu tlak ulja podešava posebni pretlačni ventil. Od glavnih ležaja koljenastog vratila ulje teče kroz provrte k ležajima klipnjače. U nekim motorima ulje odatle teče kroz provrte u klipnjačama i ka klipnim svornjacima. Međutim, obično klipne svornjake i klizne površine cilindara podmazuje ulje koje štrca iz ležaja na koljenastom vratilu. Suvišno ulje na stijenkama cilindara sastružu klipni uljni prsteni, tako da kaplje natrag u korito za ulje. S glavnog kanala za dovod ulja vode kanali za dovod ulja k ležajima bregastog vratila, k ležajima klackalica u glavi motora, k pogonskom lancu bregastog vratila i k drugim pokretnim dijelovima. I sa svih tih mjesta ulje otječe natrag u korito za ulje.
Uljni klin
Ležajni čep koji bi posve točno nalijegao na ležaj, ne bi se mogao okretati. Zato je između dviju kliznih površina ostavljena zračnost (npr. kod ležaja klipnjače promjera 50 mm, zračnost je 0,07 do 0,08 mm) u koje ulje za podmazivanje napravi tanak film. Važno je da otvori dovodnih uljnih provrta budu u najneopterećenijem području ležaja. Vratilo uzima ulje za sobo u smjeru okretanja i na mjestu najvećeg opterećenja (gdje je i zračnost između ležajnog čepa i ležaja najmanja) stvara uljni klin koji podigne vratilo. Uljni klin podnosi vrlo visoka opterećanja.
Trošenje
Ako se dovodi premalo ulja, nastaje prejako trenja između pokretnih dijelova motora, a posljedica je prebrzo trošenje ili čak struganje kovinskih dijelova.

Pumpe za ulje

<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i44.tinypic.com/5oi8p0.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
pumpa za uljeZa dovod ulja u sistem za podmazivanje pod tlakom najviše se upotrebljavaju zupčane pumpe i rotorske pumpe s unutrašnjim ozubljenjem. Pumpu za ulje obično pokreće bregasto ili koljenasto vratilo. Zupčana pumpa je sastavljena od dvaju zupčanika u zajedničkom kućištu. Zupčanici koji su u zahvatu jedan s drugim, i u otvorima među zupcima prenose ulje s usisne na tlačnu stranu i ulje usisano u koritu motora pod tlakom predaju u kanale za podmazivanje.
Rotorska pumpa ima unutra ozubljeni šuplji kotač (vanjski rotor) u kojem je ekscentrično ugrađen zupčanik (unutrašnji rotor). Oba rotora se okreću u zajedničkom kućištu i u međuprostorima između zubaca prenose ulje usisano iz korita motora u kanale za podmazivanje. Kad je motor hladan, ulje je tako gusto da ga visoki tlak može potisnuti u uske provrte za ulje. Da se pri tome pumpa ne bi pokvarila, pretlačni ventil se otvara pri previsokom tlaku i ispušta dio ulja natrag u korito za ulje.

Pročistač ulja
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i43.tinypic.com/2zp2q80.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>
filter uljaMotorno ulje na svom putu u pumpu prolazi kroz sito koje zadržava krupniju nečistoću. Uz to je na kućištu koljenastog vratila pričvršćen i pročistač ulja koji je priključen u cirkuliranje ulja da zadrži najsitniju nečistoću. Na pročistaču je sigurnosni pretlačni ventil koji se otvara i omogućava kruženje ulja kad se pročistač začepi.

Centrifuge za ulje
Ponekad su u motorima ugrađeni pročistači s valjkom koji se brzo okreće. Zbog centrifugalne sile nečistoća se izlučuje van, dok ulje protječe kroz otvor u sredini.

AKUMULATOR
<a href="http://de.tinypic.com" target="_blank"><img src="http://i39.tinypic.com/erhro9.jpg" border="0" alt="Image and video hosting by TinyPic"></a>

KAKO NASTAJE ISKRA ZA PALJEJNJE

Snaga za pogon otto motora dobiva se izgaranjem smjese benzina i zraka. Uređaj za paljenje pri tome daje potrebnu električnu iskru smjesi da bi se zapalila.

Obično svaki cilindar ima jednu svjećicu za paljenje, čije kovinske elektrode ulaze u prostor za izgaranje. Ako je napon doveden na svjećicu za paljenje dovoljno velik za paljenje, električna struja preskoči razmak između elektroda, pri čemu ima oblik iskre.

Kod svih suvremenih automobila svjećice za paljenje rade po istom načelu.
Drugi dijelovi uređaja za paljenje cilindrima dovedu probojni napon u točno određenom trenutku paljenja.

Da bi se stvorila iskra za paljenje, treba zadovoljiti neke zahtjeve: što je veći razmak između elektroda, to veći mora biti elektrićni napon. Budući da iskra mora biti dovoljno jaka da pouzdano zapali smjesu benzina i zraka, a intenzivnost iskre ovisi i o razmaku elektroda, on se obično propisuje sa 0,7 milimetara.
Napon na svjećici mora biti visok najmanje 14.000 volti, Međutim, kako se prilično napona gubi, uređaj za paljenje mora osigurati napon od 30.000 volti. Napon električne instalacije koji je obično 12 ili 6 volti, dakako nije dovoljan za paljenje. Zato se napon akumulatora mora u indukcijskom svitku više tisuća puta povećati i do svake svjećice mora biti doveden u pravom trenutku.

Taj zadatak obavlja razvodnik paljenja, koji struju visokog napona prenosi po određenom redoslijedu na pojedine cilindre. Jedan od dijelova u navodniku paljenja mehanički prekidač (među automobilistima poznat kao »platine«) pri tome sudjeluje zajedno s indukcijskim svitkom u dobivanju visokog napona.

Kondenzator koji je povezan s prekidačem sprečava nastajanje štetnih iskri između platinskih kontakata prekidača

AKUMULATOR

Akumulator je spremnik električne energije, kojom opskrbljuje električni pokretač, svjetla, signalne uređaje i druge potrošače struje.
Akumulator je sastavljen od više ćelija, od kojih svaka ima nazivni napon 2 volta, koje su kovinskim letvama (nazvanim i puni mostići) vezane jedna za drugu u serijsku vezu. Većina današnjih automobilskih akumulatora ima šest ćelija odnosno napon od 12 volti, a rijetki imaju samo tri odnosno napon od 6 volti.

Svaka ćelija ima po jedan sklop pozitivnih i negativnih ploča koje stoje u razrijeđenoj sumpornoj kiselini (elektrolitu). Pozitivne ploče sadržavaju olovni oksid kao aktivnu tvar a negativne olovnu pjenu.

Kad se troši struja, kiselina elektrolita reagira pločama, pri čemu se kemijska energija pretvara u električnu. Elektrode od olovnog oksida se nabijaju pozitivno (pozitivne ploče), dok se olovne elektrode nabijaju negativno (negativne ploče).

Električna struja teče s negativnih ploča po strujnom krugu kroz potrošače na pozitivne ploče i natrag u kiselinu.
Kemijskom reakcijom se na površinu obiju elektroda izlučuje olovni sulfat. Pri tome se sumporna kiselina vezuje s pločama i elektrolit se pretvara u vodu. Akumulator se isprazni kad se aktivna tvar obiju elektroda posve pretvori u olovni sulfat. Pri punjenju akumulatora električnom strujom reakcija je upravo obratna: olovni sulfat ploča se opet razgradi u olovnu spužvu i olovni oksid, a oslobodi se sumporna kiselina.
Svaki akumulator traje od 2 do 4 godine. Nakon toga se vise ne može puniti. Na pločama se nakupi kora sulfata koji djeluje kao izolator.
Akumulator je najopterećeniji pri puštanju motora u rad. U toku vožnje generator električne struje sve vrijeme pomalo puni akumulator.

U toku vožnje generator električne struje puni akumulator, a on u vrijeme kad motor ne radi, uskladištenu električnu energiju predaje električnom pokretaču, svjetlima i drugim potrošačima struje. Kapacitet akumulatora se iskazuje amper-satima (Ah). Posve napunjen akumulator kapaciteta 56 Ah može 56 sati davati struju od 1 A, ili 28 sati struju od 2 A. Međutim, taj je podatak više teorijskog značenja.

Točno govoreći, nazivni kapacitet akumulatora se utvrđuje dvadesetosatnim pražnjenjem pri točno određenim okolnostima. Stvarni kapacitet npr. znatno ovisi o temperaturi. Na primjer pri temperaturi od 20 stupnjeva ispod nule napon akumulatora jako pada i njegov kapacitet je još samo polovica onoga pri normalnim temperaturama. Upravo, međutim, pri niskim vanjskim temperaturama električni pokretač motora troši znatno više snage.

Odatle nemila pojava da se akumulator može već iscrpsti ako u hladno zimsko jutro nekoliko puta bez uspjeha pokušate pokrenuti hladan motor. Zato se pri puštanju motora u rad pri niskim vanjskim temperaturama ne smije uključivati električni pokretač više od pet sekunda najedanput. Između jednog i drugog pokušaja pokretan ja treba da bude što dulji odmor, da se akumulator malo oporavi.
 
Top