Član
Postoji tradicionalno mišljenje da su talijanski automobili lijepi, da imaju dobra vozna svojstva, ali su isto tako nepouzdani i nekvalitetni. Taj je imidž poznat već godinama, a talijanski ga proizvođači uporno pokušavaju promijeniti. Najviše se radi upravo na Alfi koja želi izravno konkurirati Audiju. Upravo je zato zanimljivo vidjeti kako se relativno novi model 159 ponaša na dugim stazama, odnosno na testu od 50.000 kilometara.
Definitivno smo utvrdili da nam ni nakon osam mjeseci provedenih s automobilom on još uvijek nije dosadio. To znači da nam je izgledao jednako zanimljivo i atraktivno i prvi dan, kada smo ga preuzeli, ali i posljednji, kada smo ga vraćali, a to se u našoj profesiji, gdje se automobili mjenjaju poput čarapa, stvarno rijetko događa. Čini se da su Alfini stilisti uspjeli napraviti dosljednog nasljednika modela 156 koji je, podsjetimo, samo s manjim promjenama na tržištu opstao punih devet godina. Dizajnerski je Alfa uspješna kombinacija agresivnosti i elegancije.
U 50.000 kilometara jedina su vanjska oštećenja bila rezultat ljudske zlobe. Mala udubina na poklopcu motora posljedica je ljudskog faktora, kao i poneka ogrebotina, također nastala kao rezultat umova koji smatraju da se ključ ne koristi samo na bravama, nego i na karoseriji.
Budući da je zima bila iznimno blaga, nije bilo ni posljedica presoljenih cesta, ni ponekad suvišne rasipnosti s kamenčićima. Boja nije izblijedjela od sunca. Najčešća zamjerka Alfi odnosi se na otvaranje prtljažnika gdje je iz dizajnerskih razloga namjerno žrtvovana klasična ručica, pa je neizostavno zaprljati ruke kako biste došli do prtljage.
Prava ocjena kvalitete ipak se dobiva u unutrašnjosti. Dizajn ploče s instrumentima je malo manje sportski nego na 156-ici, ali su korišteni materijali mnogo kvalitetniji. Mislimo ponajprije na plastiku koja je dosegnula razinu njemačkih automobila. Najugodnije nas je iznenadilo što i nakon 50.000 kilometara u unutrašnjosti tijekom vožnje nema ni jednog stranog zvuka koji su bili zaštitini znak talijanskih automobila.
Obično je uvijek nešto “klepetalo” i beskrajno živciralo vozača. U našem je slučaju bila apsolutna tišina. Kod prelazaka rupa također se osjeća da je riječ o ozbiljnom automobilu. Voženi je model jako dobro opremljen, iako ipak imamo manjih zamjeraka. Prvi je smještaj prekidača za četiri žmigavca koji se nalazi uz mjenjač. Čim spustite malo ruku, posebno u gradskoj vožnji, često nenamjerno pritisnete prekidač.
Druga se zamjerka odnosi na parking-senzore koji su iznimno korisni pri parkiranju, ali ponekad malo iritiraju jer se prekidač koji proizvodi pomalo iritantan zvuk nalazi visoko iznad središnjeg unutarnjeg retrovizora.
Ondje je smješten i prekidač za otvaranje prtljažnika, što je prilično nespretno u svakodnevnoj uporabi.
Položaj za upravljačem je iznimno dobar, iako su visoki vozači zamjerali što se sjedalo ne može dovoljno spustiti. Mjesta na stražnjoj klupi je također više nego kod prethodnika i bez problema smo prevalili i dulja putovanja s četiri odrasle osobe i njihovom prtljagom. Osim malo težeg otvaranja, prtljažnik dimenzijama spada u prosjek klase.
Zanimljiva je reakcija većine ljubitelja Alfe kada im kažemo da je riječ o najslabijem dizelskom modelu od “samo” 120 KS (raspoznat ćete ga po bijelom slovu m na navozu koji se nalazi na prtljažniku). To je preslabo. I mi smo bili sumnjičavi kad smo preuzimali automobil, posebno jer znamo da postoji i dizelska verzija koja razvija čak 200 konja. Međutim, većinu od 50.000 kilometara proveli smo u gradskoj vožnji i na autocesti, a tu se i raspoloživa konjica pokazala dostojnom Alfina imena.
Na autocesti se bez ikakvih poteškoća održava brzina od 180 km/h, a prema potrebi se može iskoristiti i maksimalna brzina koja iznosi 195 km/h (maše mjerenje). U gradu je snaga ionako nevažna.
Dizelski visoki okretni moment od 280 nm kompenzira na papiru manjak konja. Ne možemo reći da je to najbolji motor koji smo vozili u životu, ali se pokazao pouzdanim i dovoljnim za svakodnevnu uporabu.
U 50.000 kilometara nismo na motoru imali ni jedan, niti najmanji kvar. Sve je apsolutno funkcioniralo savršeno pa motor možemo usporediti s kvalitetnim švicarskim satom. Samo toči i vozi, s tim da smo odradili dva unaprijed programirana servisa, jedan na 20.000 i jedan na 40.000 kilometara.
Mjenjač je malo tvrd, ali s vremenom se na njega naviknete. Alfa i s najslabijim motorom pruža zadovoljstvo u vožnji, zbog odličnog ovjesa i upravljača. Nedostatak joj je i pogreška prekidača za ASR sistem, koji u automobilu postoji, a tog sustava zapravo nema.
Tijekom 50.000 kilometara ukupno smo u automobil natočili 4250 litara uglavnom eurodizela sa samo pokojim spremnikom dizela. To znači da je prosječna potrošnja iznosila 8,5 litara u stvarno kombiniranoj vožnji. Najviše se može potrošiti na autocesti gdje je prosjek na brzini od 190 km/h iznosio još uvijek prihvatljivih 10,8 litara, a najmanja potrošnja koju smo izmjerili na otvorenoj cesti iznosila je 5,3 litre.
U 50.000 kilometara trebali smo zamijeniti jednom pločice kočnica, što je, rekli bismo, realno i očekivano jer nismo uvijek štedjeli automobil, a potrošili smo i četiri ljetne gume koje više nisu upotrebljive pa smo ih nakon 30.000 kilometara zamijenili zimskima koje smo zadržali do kraja testa. Alfa 159 dobila je odličnu ocjenu na testu izdržljivosti koji je dobro mjerilo i pokazatelj da se stvari u talijanskoj tvrtki mijenjaju na mnogo bolje.
Izvor:Bella Macchina.net
