Član
NAČIN RADA DISK I BUBANJ (DOBOŠ) KOCNICA
Kočnica radi trenjem između onog dijela vozila koje miruje i kočnog bubnja ili diska, koji se okreće zajedno s kotačem. To trenja daje kočnu snagu potrebnu za smanjenje brzine vozila. Kočnice pretvaraju kinetičku energiju vozila u toplinu, koju zrak odvodi u okolicu. Desetljećima su automobili imali bubanj-kočnice na kojima trenje izazivaju kočne čeljusti, koje se otvaraju i kočnom oblogom pritisnu uz kočni bubanj. Bubanj-kočnice s unutrašnjim čeljustima upotrebljavaju se i danas, ali pretežno na stražnjim kotačima, dok su na prednjim kotačima većinom disk-kočnice. Tlak papučice djeluje istodobno i jednakom snagom na sve četiri kočnice, a ručna kočnica po pravilu djeluje samo na jedan par (obično stražnji) kotača i to je prije svega kočnica za parkiranje. Važno je da kočnice osiguraju jednakomjerno kočenje. Zato su kočni bubnjevi građeni tako da u običnim uvjetima vožnje voda i nečistoća ne mogu u njih prodrijeti. Vlaga ili led između bubnjeva i čeljusti bi znatno smanjili djelotvornost kočnica. Ako na primjer u toku vožnje po poplavljenoj cesti bubnjeve smoči voda, kočnice mogu opasno otkazati. Jako zagrijavanje kočnica može također smanjiti njihovu djelotvornost ili oštetiti kočne obloge. Pogotovo nakon dugotrajnog kočenja, npr. na dugim nizbrdicama, može naglo povremeno popustiti snaga kočenja (tu pojavu nazivamo 'fading'). Disk-kočnice su manje sklone pregrijavanju nego bubanj-kočnice. Kočni disk je izvan kotača i u zračnom toku i stoga brže predaje toplinu. Upravo zato svi novi automobili imaju disk-kočnice bar na prednjim kotačima. Rad disk-kočnice može se usporediti s radom jednostavne kočnice na biciklu, gdje se pri kočenju gibljiva kliješta gumenim kočnim oblogama taru uz naplatak. I disk-kočnica automobila ima dvije klizne pločice, ali one ne djeluju neposredno na kotač nego na kovinski kolut koji se okreće zajedno s kotačem. Pri kočenju, kočne pločice pritisnu na kolut ravnomjernu s obiju strana. Međutim, bubanj-kočnica ima jednu prednost ispred disk-kočnice: može se tako napraviti da se pri kočenju automatski pojača učinak kočenja, a da se pri tome ne mora primijeniti velika snaga na papučici. Kod disk-kočnica to se ne može. Zato u svim većim automobilima disk-kočnice imaju dodatni servoojačivač snage kočenja.
Disk u disk-kočnicama okreće se u kočnim kliještima. Ali kočni disk je pričvršćen na kotač i okreće se zajedno s njim, dok su kliješta ugrađena u takozvano sedlo koje miruje i čvrsto je povezano s karoserijom. U sedlu su kočni cilindri, koji klipovima pritisnu kočne pločice s obiju strana uz kočni disk i tako zaustave vozilo. Budući da se kočni disk okreće u slobodnom prostoru, cijeli sistem mora biti u sedlu dobro zabrtvljen, da voda i nečistoća ne bi ušle u kočne cilindre. Sedlo uvijek obuhvaća samo jedan dio kočnog diska i stoga je hlađenje disk-kočnica u struji zraka znatno djelotvornije nego hlađenje bubanj-kočnica. Centrifugalna sila odnosi vodu i nečistoću s diskova koji se okreću. Kad se pritisne na papučicu kočnice, tlak tekućine za kočenje se jednakomjerno raspodijeli na oba klipa i pločice za kočenje s obiju strana jednakom silom pritisnu disk. Kočni disk se samo malo razvuče uslijed topline trenja, a pri tome se smanji razmak diska od obloga kočnica. Kod bubanj kočnica se uslijed toplinskog rastezanja razmak između bubnja i obloga kočnica poveća. Tanke kovinske pločice za pričvršćenje osiguravaju opružnim jezičcima da kočne pločice čvrsto nalegnu i sprečavaju cviljenje kočnica. Jedna od prednosti disk-kočnica je i što se kočne pločice mogu lako zamijeniti. Drže ih samo svornjaci koji su u uporišnim pločama osigurani rascjepnim opružnim osiguračima. Budući da kočne pločice obično nisu pokrivene, lako ih je pregledati jesu li istrošene i koliko su se istrošile. Pločicu za kočenje tvori kočna obloga od specijalnih masa otpornih na temperaturi i trenju, koja je čvrsto povezana s nosivom čeličnom pločicom. Kočne obloge imaju obično oblik kolobarova isječka, a mogu biti i pravokutne, kvadratne ili ovalne. Disk-kočnice nije potrebno posebno održavati, jer se automatski podešavaju. Ali se pločice u disk-kočnicama troše brže nego čeljusti za kočenje u bubanj-kočnicama i potrebno je redovito pregledavati debljinu obloga. Neke suvremene kočnice imaju u kočnim oblogama, koje ne provode električnu struju, ugrađen kovinski kontakt. Njegova je zadaća da u trenutku kad obloga bude već vrlo istrošena, zatvori strujni krug diskom kočnice, i tada na ploči s instrumentima pred vozačem zasvijetli svjetlo upozorenja.
Bubanj-kočnica je sastavljena od bubnja od sivog lijeva i polukružnih čeljusti za kočenje. Bubanj je čvrsto spojen s kotačem i okreće se s njim. Kad se ukoči bubanj, znači da se zaustavlja i okretanje kotača. Trenje, koje je potrebno za kočenje, uzrokuju s unutrašnje strane bubnja čeljusti kočnice smještene na nosaču kočnice. Nosač je čvrsto pričvršćen na vozilo. Na polukružnim čeljustima od čelika ili lake kovine su zakovane ili zalijepljene kočne obloge, izrađene od materijala otpornog prema trošenju i temperaturi. Kod većine bubanj-kočnica su čeljusti na jednom kraju pričvršćene okretljivo, a na drugoj strani ih pri kočenju potisnik ili klip cilindra kotača (radnog cilindra) pritisnu uz bubanj. U hidrauličnim se kočnicama čeljusti pritisnu uz bubanj djelovanjem cilindra kotača, u kojem su dva klipa ili samo jedan klip, a drugi zamjenjuje gibljivo ugrađen cilindar, koji pritisne drugu čeljust. Kad tlak popusti (papučica kočnice se vrati natrag), povratne opruge povuku čeljusti u prvobitni položaj, tako da se više ne dodiruju bubnja. Ako su obje čeljusti na istom svornjaku i prema tome imaju isto okretište, kočnica u smjeru vožnje ima po jednu potiskivanu i jednu odvlačenu čeljust. Takvu kočnicu nazivamo simplex. U kočnici duplex svaka čeljust ima svoje okretište. Okretišta su jedno prema drugome, tako da su u smjeru vožnje dvije potiskivane čeljusti. To povećava silu kočenja. Potiskivanu čeljust naime moment trenja dodatno pritisne uz bubanj i tako pojačava silu kočenja, dok odvlačenu čeljust drži daleko od bubnja i smanjuje njezinu silu kočenja.
Vrste bubanj-kočnica
U suvremeno su konstruiranim automobilima bubanj-kočnice na prednjim kotačima još samo iznimka. Potisnule su ih disk-kočnice. Bubanj kočnice se slabo hlade i zato podliježu pojavi fadinga (popuštanja sile kočenja uslijed pregrijavanja), a osim tuga imaju i tu slabu osobinu da se same od sebe slabo čiste i zato im je učinak promjenjiv. Posljedica svega toga je da ih je teško održavati. Potiskivane čeljusti automatski ojačavaju vozačev pritisak na papučicu kočnice. Ako su na prednjim kotačima ipak bubanj-kočnice, onda one imaju dvije potiskivane čeljusti (duplex kočnice), jer su prednje kočnice opterećenije i ne blokiraju tako brzo. Duplex kočnice nisu tako primjerene za kočenje stražnjih kotača. U vožnji unatrag se smanjuje njihova sila kočenja. Može se lako dogoditi da ručna kočnica, koja po pravilu djeluje na stražnje kotače, s duplex kočnicama ne zadrži vozilo zaustavljeno na uzbrdici. Zato se po pravilu na stražnje kotače stavljaju simplex bubanj-kočnice. Bubanj-kočnica koja ima vrlo jak ojačivač, zove se duo-servo kočnica. Ona je napravljena tako da se potiskivana čeljust oslanja na odvlačenu, tako da i nju dodatno pritišće na kočni bubanj i na njemu uzrokuje ojačanje.
Kočne obloge
Za rad je kočnica vrlo važno kako su kočne obloge pričvršćene na čeljusti. Osim toga što moraju točno nalijegati na okruglinu u unutrašnjosti bubnja, moraju izdržati i velike temperaturne razlike. Obloge se na čeljusti lijepe ili zakivaju i obrađuju (tokare), dok ne dobiju točan oblik. Kad se zamjenjuju istrošene kočne obloge, treba dosljedno postupiti po uputstvima proizvođača i upotrebljavati samo dopuštene obloge. Kad se obloge istroše, po pravilu treba istodobno zamijeniti sve obloge na istoj osovini automobila. U svakome slučaju treba voditi računa o tome da pravodobno mijenjate kočne obloge odnosno cijele čeljusti, da zakovice ili čak gole čeljusti ne bi strugale po bubnjevima. Ogrebotine i žljebovi koji od toga nastaju na bubnjevima, osjetno smanjuju kočni učinak.
