Član
Od kada je 1950. godine počelo svjetsko prvenstvo F1, Naslov su osvajala 28 različita vozača, od kojih je 14 Naslov osvojilo više od jednom. Od prijašnjih je višestrukih prvaka najuspješniji bio Juan Manuel Fangio, čiji je rekord od pet naslova stajao pet desetljeća, sve dok se nije pojavio najdominatniji vozač u povijesti sporta, koji je to nadmašio. Do vremena kada se povukao, kada je i nakon 16 sezona na vrhu još uvijek bio čovjek kojeg je trebalo pobjediti, Michael Schumacher je osvojio sedam vozačkih Naslova, te je oborio gotovo svaki rekord koji je imao svoj značaj. Iako su njegovi potezi katkada bili kontroverzni, njegova vozačka genijalnost nikada nije bila upitna.
Porijeklo najznačajnijeg vozača je sasvim obično. Rođen je 3. siječnja 1969, blizu Cologne, u Njemačkoj, šest godina prije svog brata Ralfa, koji će isto postati vozač F1. Njihov otac, zidar, radio je na lokalnoj karting stazi u Kerpenu, gdje je gospođa Schumacher radila u kantini. Kao četverogodišnjak, Michael se volio igrati s kartingom na pedale, iako se nakon što je njegov otac u njega ugradio motor iz motocikla, zabio u ulični stup. No Michael je ubrzo savladao karting, te sa šest godina osvojio prvo prvenstvo u kartingu, nakon čega su njegovi slabostojeći roditelji osigurali sponzore od bogatih entuzijasta koji su omogućili Michaelu da ostvari vrlo brz napredak.
Do 1987. je već bio njemački i europski prvak u kartingu, te je napustio školu kako bi mogao izučiti auto-mehaniku, posao koji je uskoro zamijenio vožnjom utrka. 1990. je pobijedio u njemačkom F3 prvenstvu, te ga je angažirao Mercedes da vozi njihove sportske automobile. Sljedeće je godine ostvario fascinantan F1 debi, kvalificiravši se kao fantastični sedmi u Jordanu, za VN Belgije u Spa, nakon čega je odmah završio u Benettonu, u kojem je 1992. osvojio svoju prvu F1 pobjedu , ponovno u Spa, na najzahtjevnijoj stazi u kalendaru.
U sljedeće četiri sezone, sa Benettonom je osvojio još 18 utrka i 2 Naslova svjetskog prvaka. Njegov prvi, 1994., je bio prilično kontroverzan, jer se sumnjalo u regularnost Benettonova bolida, te se Schumacher u odlučujućoj utrci prvenstva u Adelaideu sudario (prema nekima namjerno) sa najvećim konkurentom, Williamsovim Damonom Hillom. Ali prvi njemački prvak je nedvojbeno zaslužio naslov 1995., nakon kojeg je otišao u Ferrari, tada u katastrofalnu momčad, koja nije osvojila Naslov od 1979. s Jodyem Scheckterom.
Kombinacija Schumacher- Ferrari je počela obećavajuće, sa tri pobjede u 1996. i pet više u 1997., iako je ta sezona završila sramotno, kada je u posljednjoj utrci sezone, u Jerezu u Španjolskoj, Schumacher bezuspješno pokušao izgurati Williams svog konkurenta za titulu Jacquesa Villeneuvea sa staze. Kao kaznu za svoj potez, Schumacherovo je drugo mjesto bilo izbrisano iz knjiga rekorda, koju će kasnije Michael ponovno ispisati.
Nakon što je 1998. ukupno završio drugi, Schumacheru je sezona 1999. bila prekinuta zbog loma noge (jedina ozljeda u karijeri), koja se desila na VN Velike Britanije. Od tada, nadalje nije prestajao 'Schumi'- koji je 2000. postao prvi vozač koji je osvojio Naslov sa Ferrarijem, nakon 21 godine. Nakon toga je osvojio Naslov prvaka još četiri sezone zaredom. U 2002. je pobjedio 11 puta, te je završio na postolju u svih 17 utrka. 2003. je srušio Fangiov rekord osvojivši svoj šesti vozački Naslov. U 2004. je osvojio 13 od 18 utrka, čime je osigurao svoj sedmi Naslov s ogromnom prednošću.
Unatoč vrlo sporom Ferrariju, 2005. je uspio završiti na trećem mjestu. 2006. je završio svoju karijeru u velikom stilu (iako je Monacu proglašen krivim za namjerno parkiranje bolida, u pokušaju sprečavanja ostalih vozača da sruše njegovo vrijeme, koje je do tada bilo prvo). Učvrstivši svoj rekord u broju pole positiona – 68 (Ayrton Senna je imao 65), pobjedivši na sedam GP-a, čime je ukupan broj pobjeda povećao na 91 (40 više od najbližeg pratitelja, Alaina Prosta) i gotovo osvojivši još jedan Naslov prvaka, postao je vladar.
Poput ostalih velikih vozača, i Schumacher je bio izuzetno ambiciozan, samouvjeren, inteligentan, motiviran, posvećen i odlučan. Ono što ga je odvajalo od drugih, i pomoglo mu da ostane na vrhu toliko dugo u svojoj profesiji je bila čista strast za utrkivanjem i beskonačna težnja napretku. Nadaren s nevjerojatnim prirodnim talentom, imao je mozak stvoren za utrkivanje, posjedujući dodatan mentalni sklop koji mu je omogućavao donošenje odluka u djelićima sekunde, prilagodbu na promjenjive uvjete, te planiranje sljedećeg koraka, vozeći na samoj granici, što mu je u kombinaciji sa njegovom izuzetnom fizičkom pripremljenošću (trenirao je napornije od bilo kojeg drugog vozača) omogućavalo da tako vozi krug za krugom.
Vrlo precizan i brz, te mehanički potkovan vozač imao je izražen osjećaj za granicu bolida i sebe samoga (napravio je vrlo malo pogrešaka), te za davanje povratne informacije svojim inženjerima (koje je vodio tehnički direktor Ross Brown, koji je radio s njim kroz cijelu karijeru), bio je iznimno pronicljiv.
Ni jedan Ferrarijev vozač nije napornije radio za momčad, niti je jedan bio cjenjeniji od Nijemca koji je famoznu talijansku Scuderiu odveo do šest uzastopnih konstruktorskih naslova. Bio je uzor, često obilazeći tvornicu u Maranellu, razgovarajući s uposlenicima, zahvaljujući im, ohrabrujući ih, nikad ih kritiziravši, te ih ispunjavavši optimizmom, energijom, i izuzetnom radnom etikom. Momčad je u potpunosti bila odana vozaču koji je često govorio kako voli Ferrarijevu 'obitelj'.
Život sa njegovom obitelji – žena Corinna i njihova djeca Gina-Maria i Mick – su se ponašali normalno koliko je god to bilo moguće (djeca nikada nisu išla na utrke), te se držali postrani kao od vrlo sramežljivog i privatnog čovjeka koji je nerado postao jednim od najpoznatijih sportaša u svijetu. Bogat kako nije ni sanjao (u prosjeku je zarađivao 100 milijuna $ godišnje), velikodušno je pomagao humanitarne akcije, pogotovo one za djecu kojoj je potrebna pomoć, te je pomogao žrtvama tsunamia koji je 2004. pogodio Aziju donirajući 10 milijuna dolara.
U svojoj posljednjoj sezoni, 37-godišnji vozač koji je F1 učinio svojim osobnim igralištem, je još uvijek bio na vrhuncu forme. Niti jedan prvak nije tako dugo bio tako dobar, no Michael Schumacher se ipak umorio od svega što je bilo potrebno ulagati da bi se ostalo na vrhu, te je odlučio otići dok je još uvijek bio ispred svih – toliko ispred da je gotovo nevjerojatno da će njegova postignuća itko ikad prestići.
