Član
Mrkla, kišna noć. Ćiro se sa svojim prijateljem vraćao sa sastanka iz Banja Luke. Umjesto put Zagreba, odlučio je u Sarajevo preko planine Vlašić. Negdje putem, pukla im je guma, kotač završio u rupi, nigdje nikoga...
'Sine moj, evo zovem te s Vlašića. Evo me kisnem na drumu sa svojim prijateljem Crnim. Pukla nam je guma, prednji lijevi kotač uletio u jednu rupu. Ustvari, nije to rupa, već rupetina. Ovdje u pustoši ne vidim ni svjetla, a rijetko i automobili prolaze. Strah me medvjeda i vukova, jer nemam kod sebe nikakvo oružje', prepričao je Ćiro dogodovštine za bosanskohercegovački dnevnik 'San'.
'Ne znam šta mi bi da krenem automobilom kroz ovu 'nedođiju'. Najgore od svega što u prvi mah nisam mogao nikog dobiti mobitelom. Tek onda me uhvatila panika. Srećom, kada sam uhvatio signal svi su me počeli zvati. Da stvar bude gora, ja sam prošao automobilom stotine tisuća kilometara, ali nikad nisam bio u situaciji da moram mijenjati gumu. Pogotovo ne u ovim okolnostima', kazao je Ćiro, no gumu je ipak uspio zamijeniti pa su on i prijatelj ipak sigurno stigli u Sarajevo.
'Izbjegli smo desetine manjih rupa, zbog kojih nisam mogao ni 'dremnuti', a onda smo u jednu upali. Čuo se strašan prasak. Bojao sam se da ne završimo u provaliji. Tko zna kada bi nas netko i pronašao da smo sletili sa ceste. Ovo mi je velika opomena. Ne volim da moj sin Miro vozi noću, jer strepim sve dok se ne javi da je sve u redu, a ja ovako star pa krenem u avanturu. Srećom, sve je završilo dobro. Eto, što ti je život, zamalo da skončam na Vlašiću, na kojem sam proveo dobar dio svog djetinjstva', ispričao je Blažević koji je došao k sebi tek kad je kod prijatelja pojeo nekoliko porcija ćevapa i sudžukica.
'Sine moj, evo zovem te s Vlašića. Evo me kisnem na drumu sa svojim prijateljem Crnim. Pukla nam je guma, prednji lijevi kotač uletio u jednu rupu. Ustvari, nije to rupa, već rupetina. Ovdje u pustoši ne vidim ni svjetla, a rijetko i automobili prolaze. Strah me medvjeda i vukova, jer nemam kod sebe nikakvo oružje', prepričao je Ćiro dogodovštine za bosanskohercegovački dnevnik 'San'.
'Ne znam šta mi bi da krenem automobilom kroz ovu 'nedođiju'. Najgore od svega što u prvi mah nisam mogao nikog dobiti mobitelom. Tek onda me uhvatila panika. Srećom, kada sam uhvatio signal svi su me počeli zvati. Da stvar bude gora, ja sam prošao automobilom stotine tisuća kilometara, ali nikad nisam bio u situaciji da moram mijenjati gumu. Pogotovo ne u ovim okolnostima', kazao je Ćiro, no gumu je ipak uspio zamijeniti pa su on i prijatelj ipak sigurno stigli u Sarajevo.
'Izbjegli smo desetine manjih rupa, zbog kojih nisam mogao ni 'dremnuti', a onda smo u jednu upali. Čuo se strašan prasak. Bojao sam se da ne završimo u provaliji. Tko zna kada bi nas netko i pronašao da smo sletili sa ceste. Ovo mi je velika opomena. Ne volim da moj sin Miro vozi noću, jer strepim sve dok se ne javi da je sve u redu, a ja ovako star pa krenem u avanturu. Srećom, sve je završilo dobro. Eto, što ti je život, zamalo da skončam na Vlašiću, na kojem sam proveo dobar dio svog djetinjstva', ispričao je Blažević koji je došao k sebi tek kad je kod prijatelja pojeo nekoliko porcija ćevapa i sudžukica.
